Jasno je da se politička moć u Republici Srbiji kreće sa kretanjem šefa vladajuće stranke. To smo videli sa Slobodanom Miloševićem, sa značajem koji je pozicija predsednika dobila za drugog mandata Borisa Tadića, a gospodin Vučić nam to na veoma slikovit način prezentuje od 2012. ovamo, jer postoji opasnost da je taj princip ostao nezapažen devedesetih, usled prelivanja sadržaja, poput ratova, protesta, sankcija, zločina, itd. Pa tako, pratimo li genezu savremene političke karijere gospodina Vučića, videćemo da se vlast uliva i izliva, zajedno sa njegovim promenama funkcija, od pozicije prvog podpredsednika Vlade, preko predsednika Vlade, do predsednika države. A zlonamernici bi mogli da zaključe i sledeće: zamislite da gospodin Vučić, posle nekih od narednih izbora, pređe na poziciju tetkice u popodnevnoj smeni vrtića „Dečiji gaj“ na Ceraku. Po stupanju na novo radno mesto procvetao bi sadržaj koji bi govorio o značaju ove funkcije za političko-ekonomsku stabilnost zemlje, od tekstova u dnevnoj i nedeljnoj štampi, preko debata na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, do tribina u kojima bi učestvovale najsjajnije zvezde srpskog akademskog neba, iskusni ljudi, doktori ruskih akademija krompira i parapsihologije, nobelovci, politikolozi, sociolozi, ekonomisti, pa bi u užarenom ambijentu analiza, brojki, grafikona i svetsko-istorijskih tokova došli do konačne spoznaje ove biblijske uloge u opstanku države Srbije. A ne daj Bože da se četvorogodišnji Perica Perić usudi da prospe kačamak, jasno bi bilo, jednom za sva vremena, da se Zapad neće smiriti dok ne sruši Vučića, kao i to da ne možemo da se bavimo ni, naizgled, najelementarnijim fenomenima, a da ih ne stavimo u kontekst geopolitičkih previranja, jer bez toga nema razumevanja „onoga što nam se zbiva“.

No, znate li šta tu tera suze na oči? Ne to što bi takav ambijent nastao. Ne ni to što bi oni kojima dnevna egzistencija, hleb ili mesto detetu u vrtiću zavise od podrške vlasti pristali na učešće u razvoju ovakvog razumevanja stvari, već to što bi opet bilo onih koji bi iskreno poverovali u navedeno, pa bi u kafanskim prepucavanjima povlačili argumente „moralnih i intelektualnih gromada“, a znate svi na koga mislim. Ovo je zaista tužno. No i pored toga ne treba odustajati, jer jasno je da čekati promenu da krene od vrha znači baciti život na uzaludnu nadu. Promena može nastati akcijama svih nas u različitim pravcima, a dva kojima se CAAS najviše posvetio su – razbijanje blokade medija pružanjem platforme za informisanje, te razbijanje blokade svesti, nastale usled pojmovnog bućkuriša u kojem se pomamno gađa terminima pod kojima se ili podrazumevaju različite stvari ili se podrazumevaju iste stvari koje su frapantno udaljene od onoga što ti pojmovi treba da označavaju. O autoritarizmu i populizmu smo već pisali, kontrirajući sklonosti „progresivnih“ ka diskvalifikaciji protivnika i odbacivanju svakog autentičnog bunta protiv tekuđeg stanja stvari. No, sada se moramo osvrnuti drugom polu, našim prijateljima iz konzervativnog bloka (pri čemu termin konzervativno, kao i svaki drugi, treba uzeti sa velikom rezervom, jer ono što se u domaćem kontekstu pod konzervativizmom podrazumeva nema dodirnih tačaka sa konzervativizmom poštovalaca anglosaksonskog sveta, poput Slobodana Jovanovića, kojima i sam pripadam).

Jedno od sveprisutnih obeležja blokade svesti, jeste ideja da je geopolitika – nauka. Da postoje razvijeni (i načelima formalne logike opravdani) metodi, teorije, pojmovi i podaci koji lucidnom geopolitičaru (geopolitikologu?) omogućavaju da rastera maglu konfuzije i dela volšebnih likova i grupa istera na videlo, pred sud naroda. Jako je čudna ova potreba da se fronezis, praktična mudrost velikih državnika i diplomata, te nesaglediva složenost društvene i prirodne stvarnosti (kao da su ova dva odvojena, ali hajde, da podiđemo dominantnom ukusu), sa svim faktorima, subjektima, motivima, resursima i bog te pita čime sve još, svedu na, npr. termine talasokratije i telurokratije. Na koji način bi bilo moguće ovo učiniti? Kada je jasno da je individua svet za sebe, te kada je raširena spremnost da se kaže „ne sudi, jer moju priču ne znaš“ i time posvedoči o nerazmrsivoj „sudbini“ svakog od nas, kao „gradivnih jedinica“ država, društava, civilizacija i čovečanstva? Kada znamo da naši drugovi, kao i prosečni građanin, na kojeg nabasamo u dnevnim aktivnostima i sa kojim prozborimo o „onima gore“, razumevaju da „sistem nas laže“? Kakva nam to genijalnost omogućava da neuhvatljivu složenost pojavnosti upregnemo sa dva termina? Ili kako je moguće da neki vladar iz senke raspolaže takvim znanjem i vodi svet kuda mu volja?
Možemo pitanje postaviti i pozivanjem na citat velikog Bulgakova iz meni omiljenog književnog dela, svedočanstva veličine ruske kulture i zloćudnosti ruske države – „Izvinite (…) ali da bi se moglo upravljati, potrebno je imati tačan i precizan plan za određeni, barem koliko-toliko pristojan vremenski period. Dopustite mi da vas priupitam, kako životom može upravljati čovek, ako je sam lišen mogućnosti da napravi plan ne samo za tako smešno kratak period od nekakvih, recimo, tamo tričavih hiljadu godina, već ne može da zajamči ni to da će dočekati sutrašnji dan”. Iz ovoga se može izvući jasan zaključak. Ako iko pokuša da vam jedan dan, a kamoli vekove, pojasni pričama o večnom sučeljavanju bilo čega, pa još i da na osnovu toga daje prognoze i predlaže kako život da organizujete, ljubazno mu se zahvalite i držite podalje. A, bogme, nagomilalo se takvih stručnjaka, pa primer potencijalnog (gore navedenog) kačamak-udara, u svetlu razrađene argumentacije u prilog zavereničke prirode ljudske potrebe da se ne plaćaju astronomske cene goriva, deluje kao izvesna budućnost.

Nije čudno što se u ambijentu u kojem se ovakva argumentacija promoviše od strane predstavnika vlasti, pojavi ekipa redovnih analitičara, koji lete od jedne do druge televizije sa nacionalnom frekvencijom i prodaju ovakve analize. To je legitimna borba za zaradu, no njih treba razumevati kao zabavljače u nedostatku kvalitetnijeg sportskog sadržaja, a izvore informacija diverzifikovati. Ono što je važno jeste da se stanje spoljnopolitičkog lutanja, u kojem se Srbija nalazi, prevede na smislene kategorije. Jer se, uz svašta što radi, a što je skladno principu transformacije moći sa kretanjem tela na čelu vladajuće partije, predsednik, kao individua koja predstavlja našu zemlju u inostranstvu, zaista bavi međunarodnim odnosima.

Očigledno je svima, pretpostavljam, da sa velikim silama nema puno pregovora. Složenost okvira u kojem njihovi organi delaju na međunarodnom nivou je takva da se mališani, poput naše zemlje, slabo vide, a još manje pitaju. Svaka od njih pokušava ustanoviti sistem ili poredak koji će nasumičnost stvarnosti koliko toliko smanjiti i olakšati im održavanje stečenog statusa. Ovo je činjenica, te stoga plakanje, dreka, pozivanje na nepravdu i na prkos ništa neće dati. Imali smo celi XX vek da to naučimo. Pošto više nikakvog potencijala nemamo za iole kompleksniji poduhvat, svaki korak, svaki potez mora biti duboko promišljen, što, čini mi se, izostaje. Logika je takva da se nada u uspeh može pronaći samo na nivou saradnje sa drugim malim zemljama i uticajnim individuama zaljubljenim u vašu državu, kulturu, narod, a najbolje je priključiti se već ustanovljenim mrežama kooperacije. Jedna takva je i Višegradska grupa, za naš slučaj pogodna iz dva razloga. Prvi leži u njihovom iskustvu sa Rusijom i Nemačkom, koje odgovara domaćem sa Austrijom i Turskom. Zbližavanje i učenje bi nam u tom pogledu omogućilo da, kroz praktične primere, shvatimo ono što bi trebalo da znamo na nivou principa – imati veliku silu u blizini predstavlja strašan izazov, koji se samo saradnjom sa drugima može prevazići. To će nam omogućiti da još jednom razmislimo o često ponavljanim pričama o spasu u jedinstvu sa Rusijom.
Sa druge strane, njihova svest da ne postoji taj Brisel koji bolje od njih može da razumeva njihove potrebe i mogućnosti ili koji treba da posreduje u komunikaciji među ovim državama, dobro će doći kao hladna obloga na usijane glave „bezalternativističko-integrativističke“ politike. Dakle, ako se želi ići ka EU – tražiti pomoć u Varšavi, Pragu, Bratislavi i Budimpešti. Isto tako, na bazi kulturne bliskosti, te simpatija koje postoje prema Srbiji u Poljskoj, Češkoj i Slovačkoj, kao i trenutno veoma dobrih odnosa sa Mađarskom, ima prostora i za traženje pomoći oko Kosova i Metohije. No, s obzirom da su tri od četiri navedene članice priznale nezavisnost KiM, treba biti strpljiv i skroman u ambicijama. Smatram, dakle, da mudra spoljna politika mora postaviti cilj i iskoristiti ono što joj stoji na raspolaganju, a priču o idealima prepustiti misliocima koji ne prave razliku između razumevanja onoga što je dato i promovisanja onoga što veruju da treba da bude (a na čemu je ta vera bazirana, niko nije siguran). Stoga, budimo pragmatični. No, za to treba vremena, posvećenosti i svesti o postepenosti i složenosti procesa izgradnje svega, pa i smislenih partnerstava. Uzmite samo u obzir koliko dugo ovaj blok postoji, pa je opet u prilično zavisnoj poziciji, no danas značajno manje nego pre 10 godina. To je ono što nam treba – postepeni, organski rast. Tako valja, u meri u kojoj EU regulacija to dozvoljava, maksimizirati političku, ekonomsku, akademsku, kulturnu, vojnu, turističku, kao i druge vidove saradnje i razmene.

Ovde naravno postoji opasnost od pravdanja autoritarnih tendencija u našoj zemlji primerom iz zemalja Višegradske grupe. No, zato valjda postoji civilni sektor i politička kultura. Nadzor, kontrola i napori se moraju stepenovati. U odnosu na EU i Rusiju to omogućava Višegradska grupa, u odnosu na nju to omogućavaju institucije nacionalne države, u odnosu na njih građanstvo, a u odnosu na njega svako od nas individualno i u kooperaciji sa istomišljenicima. Kontrola odozdo ide do najšireg okvira. Samo tako se nešto možda i postigne.

No, javljaju se još dva problema. Prvi se ogleda u nipodaštavalačkom odnosu prema ovim zemljama, koji najbolje oslikava rečenica „mi smo za njih bili Zapad“. Ipak, boljka leži u tome što se to odvijalo onda kada su njihove države bile okupirane, a naša pod vođstvom razularenih, domaćih boljševika i finansijskom, vojnom, pa i prehrambenom podrškom Zapada. Krajnji rezultat je jasan. Sa padom Sovjetskog saveza kod njih su pale petokrake, Lade završile na otpadu, a oni prešli u liberalno-demokratske tokove. Mi, pak, razorismo plemenito nasleđe domaćih liberala, pa dozvolismo da nam šezdesetosmaši i CK istoričari, blateći slobodarsko ime, pojašnjavaju kako „ovde nikada ništa….“. Stoga valja putovati po ovim zemljama i na ličnom se iskustvu osvedočiti o kakvoj se civilizaciji radi, što se može spoznati i kroz umetnost navedenih društava (meni omiljena ostaje trilogija poljskog pisca Henrika Sjenkjeviča (Henryk Sienkiewicz) Ognjem i mačem, Potop, Pan Volodijovski).

Tridesetominutno krstarenje Dunavom, sa pogledom na obale Budimpešte ili obilazak samo jednog muzeja u sklopu utvrđenog kompleksa na brdu Vavel u Krakovu će odmah odagnati sve sumnje u veličinu ovih zemalja.

Sa druge strane, neophodno je biti elementarno pristojan, savestan i posvećen poslu koji se obavlja. Ne da nam trenutni velikani vode spoljnu politiku kao da su ispred zgrade, pa da iz Paralije, kao kakve kabadahije, poručuju – „nemoj malog da mi dirate“, već da se odškoluje generacija stručnjaka za jezike, istoriju i kulturu ovih država (kao i da se iskoriste oni kojih, sigurno, već ima), te da se unese dostojanstva i manira u rasulo koje svakog poreskog obveznika vređa. Ne moramo se brinuti o mnogovekovnim silama, samo treba da tim obrazovanim ljudima pružimo šansu da stiču iskustvo i grade prijateljske odnose i mreže. Dakle, na mesto teorija koje, zbog prirode predmeta, nikada ne mogu biti nezavisne od konteksta, dozvolimo da cveta fronezis. A verujem da i pored svih promašaja, pronevera i štete koju je tekuća vlast napravila, nešto i može da se spasi. Dosta je sa rušenjem i idejom „država to sam ja“ i „posle mene potop“, što nije svojstveno samo gospodinu Vučiću. Postaviti kamen temeljac u oblasti koju niko decenijama ozbiljno ne shvata, predstavljao bi poduhvat poštovanja vredan.

Autor: Saša Mirković

O autoru: Master sociolog i demonstrator na odeljenju za sociologiju na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Višegodišnji društveni aktvista, suosnivač i bivši član izvršnog odbora Studenata za slobodu – Filozofski fakultet. Zainteresovan za međunarodne odnose i sociologiju politike.