Par sati nakon najave policijskog časa za nadolazeći vikend, pred zgradom srpske skupštine su spontano počeli da se okupljaju građani. Pozivi su se umnožavali i delili društvenim mrežama, a kad je broj okupljenih građana premašio nekoliko hiljada, na teren su izašle i dežurne TV ekipe. Miran skup građana bez vođstva, transparenata, organizacije kroz nekoliko sati pretvorio se u policijsku brutalnost kakva se ne pamti u Srbiji. Upečatljivo odsustvo policije u prvim satima, zamenila je zaprepašćenost kada je na građane okupljene pred skupštinom i u Pionirskom parku bačen suzavac. Događaji dan posle prvog protesta nisu bili iznenađenje.

U vanrednom obraćanju, predsednik Srbije je, izlazeći iz svojih ustavnih ovlašćenja, a na šta se više i ne obraća pažnja, obavestio građane da policijskog časa tokom vikenda najverovatnije neće biti. Ovo obraćanje iskorišćeno je za raznovrsno etiketiranje građanskog skupa i pravdanje policijske brutalnosti. Još manje iznenađenje bilo je više ljudi i policije drugog dana protesta, ali i protesti u drugim srpskim gradovima. Jezive slike poslate su u svet, a društvene mreže su bile preplavljene svedočanstvima sa protesta.

Dan kasnije nema sumnje – na ulice se nije izašlo zbog najavljenog vikend policijskog časa, to je bio samo povod. Izašlo se zbog bolnih sumnji u krivotvorenje zvaničnih podataka vezanih za pandemiju, zbog potpune politizacije i posledične degradacije „struke“, zbog kontinuiranih dezinformacija koje stižu „s vrha“, zbog gotovo beskonačnog spiska korupcionaških afera u koje je upleten isti taj „vrh“. Izašlo se, jednostavno, jer je realnost postala suviše udaljena od onoga što stvaraju režimski mediji. Izašlo se, međutim, i usred razbuktale epidemije smrtonosnog virusa o kojem se ni mesecima kasnije ne zna dovoljno. Ono što se zna je da su domaći zdravstveni kapaciteti već na izmaku, ionako slabašne, snage. Izašlo se, dakle, uprkos i pri punoj svesti o takvoj opasnosti.

Dobro uigrana propagandna, ali i uopšte, rečju – režimska mašinerija, neće pokušati aktuelne proteste da razbije samo suzavcem i policijskim iživljavanjem. Potrebno je ponovo doći do građanske otupelosti i apatije, plodnog tla za autokratiju. Da li će se u tome uspeti?

Svaka prognoza je nezahvalna, ali i ovaj put društvena nauka može da nam pomogne u razumevanju. Prema uticajnoj teoriji jednostavno nazvanoj „exit, voice and loyalty“ bez obzira na naše razlike, povezuje nas jedna sličnost – racionalnost. Odluke svakako donosimo na osnovu raspoloživih informacija, ali do njih ne dolazimo isključivo kroz medije. Naprotiv, do informacija dolazimo iz neposrednog okruženja, užih i širih društvenih krugova u kojima se krećemo.

Da li se „isplati“ studirati ili raditi nešto, strateški razmišljati u kom smeru, prilagođavati svoje aktivnosti prema određenom cilju – o tome ćemo odlučivati rukovodeći se i primerima iz okruženja. Suprotno „zdravorazumskom“ objašnjenju, do protesta ne dolazi tek usled pukog nagomilanog nezadovoljstva, a posebno ne do jasno bezbednosno i rizičnih protesta. Sloboda je važan ideal, ali tek retki su spremni na velike rizike zbog nje. Uostalom, u Srbiji nije loše od juče, a režim nam nije bio nepoznat ni 2012.

Pomenuta uticajna teorija kaže da će dokle god postoji mogućnost „izlaza“ (exit) ona biti prva opcija. Izlaz iz Srbije je poznat. On može da bude emigracija, ali može da bude i rad za strance, ili bekstvo u specifične oblasti koje omogućavaju svojevrsni „eskapizam“. Desetine, ako ne i stotine hiljada ljudi u Srbiji do nedavno je imalo ovu mogućnost. Deficitarni kadrovi će relativno jednostavno dobiti radne dozvole na željenoj destinaciji i tako se „rešiti“ Srbije.

Poput ostalih balkanskih država, i Srbija je etnički miks što omogućava pristup državljanstvima Hrvatske, Mađarske ili Bugarske, država članica EU, sa čijim pasošem se još jednostavnije odlazi u razvijene zemlje. Nepoznat je broj naših građana koji su tokom poslednjih decenija shvatili da imaju babu Mađaricu, ili koji su, neki gutajući knedle, izvadili hrvatske putovnice i zaputili se put Nemačke, Irske, Švedske… Na kraju, bezvizni režim je od 2009. omogućio i srpskim državljanima tromesečni boravak u zemljama EU, što su mnogi iskoristili za privremeno-povremene i sezonske poslove van Srbije.

Traljavo vođena evidencija nam nije od pomoći, ali i ovaj put se radi o desetinama hiljada državljana Srbije koji su se, usled „zatvaranja“ razvijenih zemalja i neizvesnosti poslova, vratili u domovinu. Konačno, tu je i nezanemarljiv broj studenata čija je životna strategija izlaza upravo nastavak školovanja van Srbije i mogućnost ostanka u tim zemljama. Pandemija i posledična ekonomska kriza mnogima su ukinule ovu mogućnost. Izolacija nije samo zdravstvena, a distanca nije samo fizička. Granice su zatvorene, a nacionalne privrede razvijenih država kontrahuju se na neophodno i okreću se sebi. Turističke destinacije i brojne uslužne delatnosti su osuđene na propast. To nije situacija u kojoj je jednostavno organizovati izlaz, ali jesu okolnosti koje dovode do drugog izbora – glasa (voice).

Glasno izražavanje nezadovoljstva odrediće politička kultura. Naša svakako nije borba kroz očigledno privatizovane i korumpirane institucije. Rezultati nedavnih parlamentarnih izbora ne bi bili posebno drugačiji i da ih glavne opozicione stranke nisu bojkotovale. Naime, te rezultate suštinski ne bi promenilo gotovo ništa. Izvesnu pobedu SNS-a ne bi obezbedila masovna podrška i obožavanje harizmatskog vođe. Jedno od malobrojnih, ali istovremeno i najznačajnjih dostignuća famoznog 5. oktobra bili su fer i slobodni izbori.

Tačne sporadične primedbe o funkcionerskoj kampanji i klijentelističkom glasanju nisu bitno narušavale konačni ishod izbora. Da nije bilo tako, Boris Tadić nikada na izborima ne bi mogao da izgubi vlast. Danas je jasno da se to neće dogoditi uskoro. Izbori su od „jedine igre u gradu“ postali igra za odabrane. Da je Srbija ostala i bez minimalne demokratije već neko vreme primećuju i renomirane organizacije poput Freedom House. Dizanje glasa olovkom će se neminovno dogoditi u razvijenim državama koje su loše rukovodile krizom, ali još uvek imaju minimum demokratije. U nama sličnim nesrećnim državama dizanje glasa podrazumeva izlazak na ulice, makar i usred pandemije smrtonosnog virusa.

Poslednja, i najmračnija opcija koja nam potencijalno predstoji je lojalnost (loyalty). Autokratski režim Aleksandra Vučića duboko se oslanja na našu „slavnu“ istoriju. Srpska javnost nije jednom svedočila eksplicitnim samopoređenjima sa Obrenovićem, Titom, Đinđićem…raznim istorijski jakim figurama. U ovom režimu smo čuli da je izgrađeno više puteva nego za vreme Tita, a jedan od tih puteva je nazvan po Milošu Obrenoviću što raznim trbuhozborcima omogućava poređenje i sa Đinđićem.

Privredni tokovi u Srbiji su kontrolisani, a pozicioniranje na tržištu zavisi upravo od lojalnosti. Običnom čoveku od iste te lojalnosti zavisi radno mesto. U takvim uslovima mnogi su prisiljeni na izbor između opstanka i priklanjanja i dok je u Beogradu i većim gradovima najverovatnije jednostavnije izbeći ovakvu dilemu, u ostatku Srbije ona je neminovna. Ukoliko bismo, međutim, svi ipak odlučili da budemo lojalni ovom režimu, to bi značilo neminovno i drastično siromašenje svih nas.

U istoriji su zabeleženi slučajevi gušenja svih glasova protiv, ni Srbija nije imuna na jednoumlje, ali bi to izvesno podrazumevalo brutalnst goru od one kojoj smo svedočili poslednja dva dana. Ujedinjeno razbijanje otpora, dizanja glasa u jeku pandemije, možda će dati poželjan rezultati. Izgledi su da će se stvari smiriti, ali i da izborna pobeda nije jedina „Pirova“ pobeda koju smo videli ovog leta.

Oči mnogih opozicionara i aktivista su uprte u svet – da li će nam iko pomoći ovaj put u borbi za slobodu? Svaki odgovor na pogrešno pitanje je nužno pogrešan.

Pitanje koje tražimo je – koliko će duboka biti predstojeća globalna ekonomska kriza? Na odgovor je potrebno sačekati, jer je za artikulisano dizanje glasa potrebno vreme.

Tekst je prvobitno objavljen na sajtu Danasa.

Autorka: Milena Marić

O autorki: Master sociolog i preduzetnica. Zainteresovana za Balkan i socio-ekonomske odnose na njemu.