Snovi se ostvaruju. Čuj mene košmari. Snovi. Svečano je otvorena jedna Kula. Na Beogradu na vodi. Kako to i dolikuje jednom događaju ovakvog kalibra.

Projekat veka! Poput zemljišta koje je na ovaj period minus jedna godina dato u zakup Arapima. Cilj?  Revitalizacija, rekonstrukcija i izgradnja Savskog amfiteatra u Beogradu. Zvuči bajkovito.  Posebno revitalizacija. Osim što ona jedna Kula što je otvoriše pre neki dan i ne izgleda toliko bajkovito. Iste večeri, po svečanom otvaranju, slučajne prolaznike dočekala je ograda između nas i njih. Svečanosti nisu mogli da prisustvuju svi. Iako zakonom proglašen za projekat od nacionalnog značaja, samo oni sa pozivnicom su mogli uživo da vide presecanje vrpce. Iako projekat od nacionalnog značaja pripada svima, kako kaže predsednik. „Danas gradimo grad koji se smeši svakome od nas“, citiraćemo predsednika. Kiseli osmeh.

Da događaj bude još elitističkiji, sa dvadesetospratnice su bili reflektori na sve strane.

Još od početka radova 2014. godine,  kao da je ceo svet čekao ovu julsku idilu. Nakon planiranog marta, zatim juna. Birokratija na nivou. FT1P. Čak ni za projekat od nacionalnog značaja nije mogla na vreme da se izda upotrebna dozvola. I onda, kako to obično biva u filmovima. U zadnji čas Poaro dođe i reši zavrzlamu.

Strancima (čitaj Srbima iz inostranstva) koji će živeti (posećivati) kraj Promenade, ovo, čini se, nije mnogo smetalo. Tričavih 156.000 evra košta najmanje parče doma u Prvoj kuli. Sitnica. Jer ništa ne vredi kao pogled na Veliku kulu. Koja još uvek ne postoji, ali bože moj. Treba gledati u budućnost. Tako kažu u onoj reklami što se vrti na radijskim stanicama. Planirano je da na milion kvadrata u 6.000 stanova živi oko 14.000 ljudi. Skoro isto toliko će raditi tamo. Kad se otvori jedan od najvećih, ako ne i najveći šoping mol na Balkanu, a i šire. Tako kažu, ja samo prenosim.

Elem, Kula Prvootvorena ima čak i bazen, teretanu, igraonicu za decu, podijume za stanare, lokale, kafiće, restorane. Studenjak za bogate.

Srbija će, razume se, profitirati. Dok se troše arapske pare. Iz faze u fazu, za projekat će niz vodu otići 270 miliona evra. Plus one arapske pare, čak tri i po milijardi evra. Osim ako Srbija ne doživi apokalipsu, i mi s njom, veliki finiš gledaćemo 2045. godine. Do tada će nicati sve što može da nikne. Posle zgrade, druga zgrada, pa svetionik, pa poslovni i tržni centri, et cetera. Uglavnom, ostvaruje se san „velikog Miloša“. Od učkarice do metropole. Tako je govorio Miloš. Hešteg h20.

Privatna žurka u Kuli A je trajala, pa, ne zna se. Slavila se pobeda na „prvom prvenstvu na reci“. Na after je došao i Leo di Kaprio. Da nam simbolično pokaže kuda plovi ovaj brod. Da, puštao se onaj film. Radnja je isto na vodi. Bez hepi enda.  Dovoljno ironično bilo bi i da je otvaranje ove BW rezidencije proteklo uz jedan elegantni bal pod maskama. Svaka sličnost sa stvarnim događajima je, razume se, slučajna.

Organizatorima ovog skupa bezbednost je bila na prvom mestu. Čak i do kasno u noć, a verovatno i izjutra, uniformisane čike šetale su Promenadom, i kao da su svakog trenutka čekali poziv koji se ne odbija da zavedu red. Hladna atmosfera koja izbija iz betona bila bi dodatno „ulepšana“ policijskim časom. Dok iz buduće kanalizacije plutaju i šljašte „bilbrodi“.

Metropola će rasti, a sa njom će Beograd malo po malo menjati lični opis. Slična sudbina čeka i hotel „Bristol“ nadomak dolaznog perona. Dosadašnji stanari, uglavnom vojni invalidi, živeće svakako u metropoli. Ugovor koji kompanija ima o izgradnji Beograda na vodi  joj daje za pravo da nakon renoviranja već više puta pomenutog dela prestonice, bez naknade upravlja određenim objektima. Od hotela, preko zgrade Pošte, Geozavoda, glavne zgrade Železničke stanice do grupe zgrada u četvrti Savamala. U suštini, izdaješ imovinu koja nije tvoja, već državna, a puniš svoju kasicu prasicu. Odnosno 32 procenata državne, jer toliko nam sleduje.

A hotel? Pa, svojevremeno se govorilo kako će se možda tu na toj lokaciji useliti neki celebrity hotel. Ali, to se, na sreću vojnih invalida,  nije desilo.  Još uvek.

Bez lažnog pesimizma, dok novac kaplje u Savu, neke česme presušuju. Neke sijalice više ne gore. Neki džep je šupalj. Neka radna mesta su popunjena. Neki koridori se gube u tunelima.

A na kraju tunela – pano neke nove prestonice. Bez Glavne železničke stanice u centru. Bez Glavne autobuske u centru. Bez života u centru grada. Bez grada. Jer, više neće biti potrebe da se kupuju povratne karte.

Ali, kako to obično biva u životu, a to potvrđuje i ona poslovica – kad se jedna vrata zatvore, otvoriće se druga. Za nas su se zatvorila jedna ogromna. Iz centra smo otišli u Prokop. A druga vrata vode do ispod dna. Preko bulevara Vudroa Vilsona.

Postavlja se pitanje. Postavlja se, zapravo, više pitanja. Pitamo li se uopšte? Ili smo zaista toliko kao nojevi sa glavama u pesku, pa ne razumemo.

Dok provirimo, biće prokopane još mnoge Hercegovačke. Ašovi su tek počeli. Što bi rekla glavna sestra Antonija, ovde se (g)radi.

Autorka: Miljana Miletić

O autorki: Diplomirana novinarka, završava master studije Terorizma, organizovanog kriminala i bezbednosti pri Univerzitetu u Beogradu. U slobodno vreme vodi blog Kulturni kišobran, piše pesme i čita knjige. Sarađivala na emisiji Odgovor koja se emituje na Tv Prva. Zainteresovana za politiku i političko nasilje.