Jedan od filmova prikazan na ovogodišnjem festivalu dokumentarnog filma Beldocs je i češki film „Posao u Rusiji“  autora Petra Horkija. Interesantno je videti kako izgleda ruska tranzicija u očima autora iz jedne od uspešnijih tranzicionih zemalja. Šta se događa kada prekaljeni švedski menadžer, sa ogromnim iskustvom upravo u Rusiji, bude postavljen na čelo nacionalne auto industrije?

Kompanija Avtovoz je gigant smešten u Toljatiju, gradu na Volgi koji je izgrađen za vreme SSSR-a. Tranziciona gibanja su delimično osavremenila pogone, ali Bo Anderson je odlučan da od Avtovoza napravi kompaniju svetskog ranga i uveren je da će u tome uspeti.  Na korišćenje je dobio vilu namenjenu direktoru Avtovoza, a kadrovima iz vile dominira preparirani medved tepih. Skoro 60 000 radnika fabrike je svesno da su potrebne promene. Podnaslov filma je i njegova glavna poruka – Svi hoće revoluciju, ali da se ništa ne promeni.

Kroz surealne kadrove upoznajemo građane Toljatija. Od rekreativnog centra za čeličenje – u kome članovi plivaju u zaleđenoj Volgi, preko jednog od glavnih inženjera Avtovoza čija dnevna rutina podrazumeva vožnju kajakom i vežbanje sa plastičnim flašama punim peska, pa do skromnog doma para koji govori o nostalgiji za 1980-im kada se za 1000 rubalja letovalo i po mesec dana u fabričkim odmaralištima, shvatamo da promena koju najavljuje menadžer neće biti moguća. Za ove ljude je, kako kaže i novi direktor Avtovoza, sve u najboljem redu – on je taj koji donosi probleme. Milijarde rubalja gubitka koje ovaj gigant pravi, nisu pitanje ekonomije, već politike.

Okosnicu filma čini proizvodnja novog Ladinog modela, Lada Vesta. To je u potpunosti ruski auto – dizajniran i proizveden u Rusiji. Vešto uklopljeni prikazi proizvodne linije fabrike, bez dodatnih komentara, gledaocu će približiti otpor i probleme koje je izazvalo postavljanje ovakvog upravljačkog cilja. Izbaciti novi model na tržište, uz višak zaposlenih i neefikasnu organizaciju rada, značilo je i usputnu racionalizaciju pogona.

Matematiku proizvodnje prekidaju kadrovi u kojima švedski menadžer saznaje da u upotrebi ima i rečni brod sa 5 zaposlenih, ali i njegov odlazak u jedno od odmarališta u vlasništvu fabrike. Kada u sledećem statičnom kadru vidimo stariju ženu, radnicu odmarališta, kako u pauzama čišćenja parka ukrašava nešto što bi trebalo da predstavlja brod – a u stvari je betonski blok sa tri kruga i jednim talasom, jasno nam je u kakvom je stanju ovo odmaralište.

Iako jugoslovensko privredno iskustvo u malo čemu može da se poredi sa sovjetskim i iskustvom Istočnog bloka, mnogo slika nam je svima zajedničko. U filmu vidimo kako gigantski Avtovoz izgleda iznutra, ali i to kako ga doživljavaju radnici. Grupa otpuštenih radnika organizuje proteste u Toljatiju i od njih ćemo čuti poruke o učinjenoj im nepravdi, kao i pozive na solidarnost. Ostaje bez odgovora da li su to isti oni radnici o kojima govori saradnik novog direktora – a koji su po dolasku na posao satima igrali karte i šah, a pri drugom obilasku se zaključavali u svoje prostorije.

Kada konačno vidimo promociju novog Ladinog modela, već znamo da Šveđanin neće više upravljati Avtovozom. Optužen od strane akcionara da je radio na uništavanju Avtovoza i ruske autoindustrije, Bo Anderson napušta svoj ruski posao, smatrajući celo iskustvo svojim velikim neuspehom. Ovaj poraz ipak nije prepreka tome da Lada Vesta doživi veliki tržišni uspeh i bude proglašena automobilom godine u Rusiji.

Da li je tržišni uspeh novog Ladinog modela poboljšao uslove rada u fabrici, ne saznajemo. Rusija i Lada neće propasti bez Andersona, ali saznajemo od njega da nikada ne bi prihvatio posao da je znao stvari kojih je postao svestan naknadno. Ruski posao, naime, nikada nije bilo to da Avtovoz postane svetski konkurentna autoindustrija. Tako nešto podrazumevalo bi solidarnost viška radnika sa zdravim delovima kompanije. A mi u Srbiji, za razliku od uspešne Češke, dobro znamo da je solidarnost na drugom mestu. Višedecenijski kredo „radio ne radio, svira ti radio“ generisao je koaliciju za propast i ne postoji menadžer koji tome može da stane na put.

Tekst je prvobitno objavljen na portalu Kulturni kišobran.

Autorka: Milena Marić

O autorki: Master sociolog i preduzetnica. Zainteresovana za Balkan i socio-ekonomske odnose na njemu.