Protesti malinara, protesti zbog cene goriva i protesti zbog nacionalizacije niškog aerodroma ne otkrivaju nam samo ono što je očigledno – nemoć i nesolidarnost, već i jednu drugačiju, veoma negativnu stvar. Svi su počeli i završili se uz insistiranje na apolitičnosti. Nema organizatora. Nema vođe protesta. Nema političkih partija i funkcionera. Nepoželjni su čak i kao učesnici, a apsolutno neprihvatljivi kao organizatori i vođe protesta. Donekle su prihvatljivi lokalni pokreti i njihova obeležja ili samo logistika i infrastruktura. Ipak, ni ti pokreti, baš kao i učesnici protesta, ne žele politizaciju svoje borbe. Da je o imperativnom zahtevu reč, govori i pokušaj diskreditacije protesta kao političkih. Ostavimo po strani besmislicu te tvrdnje – bilo kakav protest je politički čin par excellance. Razumimo to kao da se htelo reći da su protesti opozicioni. Diskreditacija je dolazila sa te strane, u tom smislu su „politički“. Demonstranti su se branili konkretnim zahtevima – za promenu otkupne cene malina, smanjenje akciza na gorivo ili protiv nacionalizacije lokalnog aerodroma. Nije, dakle, zahtev protesta bila smena vlasti, niti neki izbori, već drugačije rešenje konkretnog problema. U takvim protestima su, jednako, mogli da učestvuju i glasači vladajuće koalicije koji se ne slažu sa pojedinim odlukama iz centrale. Međutim, budući da nam politika ne ide od ruke, simpatizeri vladajuće koalicije ne samo da nisu učestvovali u protestima, već su se obrušili na zahteve demonstranata kao da se u pojedinim slučajevima ne radi o zajedničkoj stvari. Kao da, recimo, postoji druga cena goriva za članstvo i simpatizere vladajuće koalicije. To je neosnovana tvrdnja, ne postoje dokazi za tako nešto, ali je ne treba ni odbaciti. Činjenica je da smo postali gadljivi na politiku i da zbog toga trpimo raznu štetu. U nekoj daljoj budućnosti, koju zahteva vremensku distancu, istoričari koji se budu bavili ovim periodom srpske istorije izdvajaće ovaj fenomen. U senci istrajavanja na „apolitičnosti“  ostaće  zahtevi mnogobrojnih sporadičnih protesta, nemoć opozicije, okupirana država i privatizacija institucija.

Jasno je da se do ovog stanja „apolitičnosti“ došlo usled ogromne razočaranosti u političke stranke u poslednjih najmanje 18 godina. Iako se retko artikuliše i javno govori o tome, jasno je da su većina domaćih političkih partija tzv. catch all stranke. Uostalom, danas najmoćnija politička stranka u svojim stranačkim počecima nije imala nikakav politički program. Inicijalnu podršku je dobila zahvaljujući nemilosrdnoj, a često i utemeljenoj, kritici vlasti. Ubrzo po sticanju moći ova stranka je metastazirala i staro, svima ovde veoma dobro poznato stranačko ponašanje uzelo je ogromne razmere. Stranački klijentelizam je unapređen a kontrola privrednih tokova i tržišta zacementirala je kronizam na srpskom tržištu. Kontrola medija se proširila sa bojkota pojedinih medija na direktno obračunavanje i disciplinovanje. Klackaćemo se još neko vreme između kompetitivnog autoritarizma i jednopartijskog režima. Ne treba se zavaravati, budući da su oba ova oblika vlasti srodna našoj političkoj kulturi, da to jeste politika na naš način, ovo stanje se neće promeniti ni brzo ni samo od sebe. Međutim, kako nema ničega što traje zauvek, šta može dovesti do smene vlasti?

Kao što istorija dobro pokazuje, gušenje tržišta i stvaranje duple stvarnosti nikada ne mogu da zapravo unište ni tržište ni stvarnost. Poverenje u medije pada tačno onoliko koliko se kreirana stvarnost razlikuje od prave. Isto tako – gušenje tržišta ne može da dovede do njegovog nestanka, već efekta prosipanja vode na suvo i ispucalo tlo, do nekontrolisane kapilarne trgovine. Ta trgovina, u netržišnim okolnostima, mora da se odnosi na trgovinu šansama. Ovakvim režimima obično dođe glave osnovni tržišni princip – veća potražnja znači i veću cenu. Kada klijentelizam i kronizam dosegnu svoje optimalne granice širenja, a može se reći da smo blizu toga, cena počinje da raste. U početku, samo podrška bila je dovoljna da dobijete posao, mesto u nekom upravnom odboru ili izbegnete zakon. Zahtevi se, međutim, nužno povećavaju. Par godina kasnije samo podrška nije dovoljna. Morate da dovedete još glasača, da učestvujete u prikupljanju kapilarnih glasova i obezbedite sigurnu pobedu. Ubrzo nakon toga ni podrška ni sigurni glasovi koje donosite sa sobom nisu dovoljan ulog, potrebno je da imate svoju ulogu u priči sedimo nas dvojica i dođe treći sa 800 eura.

Ono što sledi je da pored svih prethodnih zahteva ispunite i konačni – plaćate uslugu klijentelističkoj stranci. Jasno, prednost u kupovini će imati članstvo koje je u prethodnim godinama dokazalo svoju spremnost. Ipak, kako je o trgovini ovde reč – samo onaj ko zapravo plati je kupac. Prodaja radnih mesta i privilegija, po ne malim cenama, znači skori pad klijentelističkog režima. Možda ste se uspešno zaposlili vi, možda ste zaposlili bračnog partnera ili člana porodice. Tokom prethodnih 6 godina odradili ste „svoje“. Učestvovali na mitinzima, botovali, telefonirali iz izbornih štabova drugim građanima i prikupljali kapilarne glasove ulažući lični kredibilitet i kontakte. Ono što sledi je da se od vas sada traži novac, bilo deo zarade ili drugačiji vid finansijskog doprinosa, neophodno je odužiti se stranci koja vam je omogućila toliko. Da bi, međutim, svoj rad konvertovali u uticaj i zaposlili nekog drugog, biće potrebno više novca.

Ovaj trenutak je idealna prilika za opoziciju koja može da obeća sve što želite, ali besplatno. Ako mi dođemo na vlast, nećete plaćati naše usluge ili ih nećete plaćati toliko. Kako vidimo, a svi to znamo – za svoje novce kupac može da bira gde će da kupuje i tako počinje novi klijentelistički ciklus.

Ovo društvo je obrnulo nekoliko ovakvih ciklusa. Apolitični protesti su protesti protiv takve politike, samo što još uvek nismo uspeli da artikulišemo ono za šta jesmo. Biti protiv nečeg je, možda, dobar početak.

Autorka: Milena Marić Blagojević

O autorki: Master sociolog i preduzetnica. Zainteresovana za Balkan i socio-ekonomske odnose na njemu.

*Tekst je objavljen na sajtu dnevnih novina Danas.