Neobičan poziv novinarima

Nekoliko dana pošto su Članovi Evropske federacije novinara posetili Srbiju i razmenili mišljenja, ali i dali preporuke najvišim državnim zvaničnicima s ciljem unapređenja medijske situacije u Srbiji, zemljom se proširila vest da su novinari Jugmedije dobili poziv za svečano otvaranje septičke jame u osnovnoj školi u Miroševcu kod Leskovca. Medijski radnici, štono se kaže, ushićeni obećanjem Aleksandra Vučiča da će se bezuslovno boriti sa slobodu medija, još uvek nisu pošteno slegli utiske, a već im je stigao poziv da prisustvuju svečanosti otvaranja nečega što neodoljivo podseća na bure fekalija. I to u jednom od najbitnijih momenata za medije uopšte.  

Napuštanje Radne grupe za donošenje Medijske strategije

Dokument kojim bi trebalo da se uredi medijski prostor Srbije u narednih pet godina jeste  Medijska strategija. To je dokument kojim se propisuju pravila i načini na koje mediji rade, dobijaju sredstva, i u suštini sve ono što nas posmatra iz ptičje perspektive, ali ptice koja leti visoko. Mnogi ovaj dokument nazivaju medijskim ustavom, što zapravo jeste istina. Međutim, ako mi kao društvo ne poštujemo onaj mnogo važniji Ustav, tek, mala je verovatnoća da ćemo poštovati i ovaj medijski. Pod uslovom da ga donesemo.

Naime, četiri člana je napustilo Radnu grupu za donošenje medijskih pravila iz različitih razloga. I to predstavnika reprezentativnih novinarskih udruženja. Jednima je glavno bilo pitanje položaja žena, drugima način učestvovanja u donošenju odluka, trećima je trn u oku bilo finansiranje medija. Bilo kako bilo, okrnjena radna grupa nastavlja da radi na ovom dokumentu, čije se objavljivanje odlaže u nekoliko navrata. Ali kažu da se stigne vozom i od Beograda do Bara. Uspešnost donošenja ovog dokumenta će se naknadno izmeriti. Pomenuti voz sasvim sigurno neće stići do Bara bez mašinovođe. Ostaje da budemo optimistični i verujemo Strategiji u čijem donošenju nisu učestvovali novinari.

Sekretar u Ministarstvu kulture i informisanja Aleksandar Gajović i predsednik Nezavisnog društva novinara Vojvodine Nedim Sejdinović bili su gosti u emisiji N1 direktno na televiziji N1, a povodom sukoba među članovima radne grupe za donošenje Medijske strategije, i napuštanja iste od pojedinih članova. I pored njihovih različitih pogleda na način usvajanja i oblikovanja ovog dokumenta, čini se da postoji makar deklarativna saglasnost o njegovoj važnosti.

Medijski zakoni, slovo na papiru?

Dakle, glavni problem o kojem je bilo reči jeste nepoštovanje seta medijskih zakona donetih 2014. godine. Zakona koji su pohvaljeni u Briselu. Zakona koji su usklađeni sa evropskim zakonodavstvom i koji su, čini se, stvorili još veći optimizam nego što je to učinila poseta predsednika Evropske federacije novinara. Međutim, posle tako velikog optimizma sledi veliko razočaranje. Zbog toga treba biti obazriv sa stvarima kao što su mediji, sloboda, pravda, jednakost i demokratija – a u kombinaciji sa državom kao što je Srbija prilaziti im sa rezervom. Većom nego što smo obično skloni.

Veoma bitan zakon donet 2014. godine jeste Zakon o javnom informisanju i medijima, koji bliže uređuje i propisuje delovanje svih medija. Od štampe, preko elektronskih, do novih onlajn medija. Dakle, ono što je bitno u vezi sa ovim zakonom je da se odnosi podjednako na sve medije, nezavisno od platforme na kojoj počivaju, kao i od ciljne grupe, sadržaja, ili bilo kog trećeg kriterijuma. Sve njegove odredbe su u potunosti primenljive na sve medije i zbog toga je veoma važan budući da u sebi objedinjuje apsolutno celu oblast javnog informisanja. Rečju, ovaj zakon bi trebalo da bude vodilja u medijskom prostoru.

Prema njemu, informacija je dostupna svima, nema cenzure, nema diskriminacije medija po bilo kom osnovu,a medijski radnici rade slobodno, nezavisno i profesionalno, držeći se prihvaćenih pravila i standarda. Letimičan pogled dovoljan je da se shvati da smo zaista daleko od proklamovanog. U prilog ovoj tvrdnji govore svakodnevne naslovne strane. Pocepane čarape Jelene Marjanović, identitet ćerke pomenute pevačice koja na fotografiji crta svoju majku, preuranjene presude, nepridržavanje pretpostavke nevinosti, tabloidizirana suđenja i presude. Sve ovo je naša stvarnost. Stvarnost koja je miljama udaljena od proklamovanog u pomenutom zakonu. Isto je i sa televizijom. Otvorena pisma u kombinaciji sa zatvorenim konferencijama, gde su pitanja unapred dostavljana i gde živimo enormni rast BDP-a, paradigma su sistema u kojem živimo.

Ko je vlasnik medija?

Upravo je u kontekstu (ne)poštovanja zakona i propisa u čijem je donošenju učestvovao i sam sekretar Gajović došlo do izvesne rasprave između Gajovića i Sejdinovića. Naime, Zakon o javnom informisanju i medijima iz 2014. godine predviđa povlačenje države iz vlasništva u medijima. Izuzev javnih servisa, ili nekih organa kojima je cilj poboljšanje položaja određene manjine, kao što je na primer nacionalna manjina, zakon je izričit – država ne sme biti vlasnik medija. Odgovor na pitanje je i više nego jasan – kako bi se smanjili svi vidovi političkih i ekonomskih pritisaka, a koje u velikoj meri dovode u pitanje nezavisnost medija i ono što je njihov jedini zadatak – pružanje tačne, istinite i proverene informacije.

Međutim, ako odvežeš psa, ne znači da si mu dao slobodu. Večernje novosti, Politika i Tanjug su školski primeri medija koji godinama demantuju sve ono što je usvojeno u Narodnoj skupštini. Ono što je za ove medije nepoznato jeste ko je vlasnik određenog udela. Sasvim je poznato da je država u svima većinski vlasnik. Takoreći tatko. Ili zao očuh.

Upravo je zbog toga Sejdinović bio kategoričan u tvrdnji da nam “nikakva strategija neće pomoći, sve dok ne rešimo vlasništvo države u medijima”, a kao glavnu boljku naveo je novinsku agenciju Tanjug koja je, kako je rekao “jasan pokazatelj nepoštovanja zakona”.

Da li su ispunjeni uslovi za gašenje Tanjuga?

Međutim, Gajović je u više navrata rekao da se “nisu stekli zakonski uslovi za gašenje Tanjuga”, iskoristivši priliku da svog kolegu posavetuje da u budućnosti pažljivije čita zakone. Na pitanje novinara o kakvim se uslovima radi, rekao je da nije zgodno da mu on u emisiji interpretira zakonske odredbe, tako da su gledaoci ostali uskraćeni za odgovor. Nažalost, na pitanja upućena Ministarstvu kulture i informisanja povodom ovog teksta još nije stigao ni jedan odgovor, tako da je jedino što se može reći – upravo ono što je Gajović izjavio u emisiji.

Direktor fondacije Slavko Ćuruvija Ilir Gaši, s druge strane, ne deli mišljenje sekretara Gajovića, i kaže da su zakonski uslovi stečeni upravo Zakonom o javnom informisanju i medijima iz 2014. godine. “Meni izgleda da su se pravni uslovi stekli, i to poodavno. Po članu 146 Zakona o javnom informisanju i medijima Tanjug je prestao da postoji 31. oktobra 2015. godine. Pravne posledice gašenja Tanjuga definisane su odlukom Vlade o pravnim posledicama prestanka JP Tanjug koja je objavljena u Službenom glasniku 5. novembra iste godine”, zaključuje Gaši.

Pravnik iz Istinomera Pavle Dimitrijević smatra situaciju suviše složenom, ističući da je Vlada donela odluku o gašenju, koje nije sprovedeno. “Nije sprovedeno jer je gašenje trebalo da izvrši direktor Tanjuga kroz podnošenje prijave za brisanje iz registra medija. On to nije učinio. Sve drugo je uradjeno”, kaže Dimitrijević, konstatujući da sve dok direktor ne podnese zahtev za brisanje iz registra Agencije za privredne registre svedočimo začaranom krugu. “U ozbiljnoj državi, direktor preduzeća koje se gasi ne bi smeo tako da se ponaša, jer bi dobio ozbiljne krivične prijave, ili bio smenjen na sednici Vlade”, dodaje Dimitrijević.

Direktor zakazao?

I zaista, prema odluci koja je doneta u novembru 2015. godine, Tanjug je prestao da postoji. Jedino što je nedostajalo je da direktor agencije, kao što je rekao Dimitrijević, podnese zahtev za brisanje iz Registra, što nije učinjeno. Tanjug je još uvek „među živima“ na sajtu APR-a, a u finansijskim izveštajima jasno se vidi da su brojne firme u vlasništvu države uplaćivale veće količine novca na račun Tanjuga nakon donošenja Zakona kojim je Tanjug prestao da postoji. Na pitanja o tome na osnovu čega postoji, koliko zaposlenih broji, i na koji se način troše sredstva dobijena od raznih firmi, direktorka Tanjuga Branka Đurić nije dala odgovor do trenutka pisanja ovog teksta.

Mediji kao ogledalo društva

Sama medijska slika je logičan sled sistema u kojem živimo. Govorimo o sveopštem nepoštovanju zakona i pravila, a medijski zakoni su samo deo šireg skupa smernica koje se sistematski krše. A sve pod diktatom novca, moći i politike. Zbog svega toga, dokument kao što je Medijska strategija daje malo osnova za optimizam. Čini se da će nerazrešena vlasnička struktura, cenzura u medijima, strah, pritisak i svakodnevno maltretiranje kojima su izloženi novinari, potrajati sve do trenutka dok se u društvu ne postigne konsenzus i kaže da je dosta. U međuvremenu, tiraži novina čija je cena manja od cene štampe neće tako lako padati, a biće još dosta zanimljivih poziva novinarima za događaje iz davnih vremena lociranih u 21. vek. I naravno, predsednikovih obećanja o zalaganju za stvaranje neke normalnije medijske scene. Predsednikovih, umesto predsednika Vlade. Ali to je sada manje bitno.

ANTRFILE: Član 32 Zakona o Javnom informisanju i medijima kaže da medij može osnovati svako domaće ili pravno lice. Kada se govori o pravnom licu, Zakon nedvosmileno zabranjuje da to pravno lice bude osnovano ili finansirano od strane Republike Srbije, autonomne pokrajine ili lokalne samouprave.

ANTRFILE: Član 146 istog Zakona kaže da agencija Tanjug prestaje da važi danom zaključenja ugovora o prodaji kapitala Javnog preduzeća Novinska Agencija Tanjug, a najkasnije 31. oktobra 2015 . godine. Ukoliko za Javno preduzeće Novinska agencija Tanjug ne bude objavljen javni poziv za prodaju kapitala do 1. jula 2015. godine, agencija prestaje da važi 1. jula 2015. godine, u kom slučaju bi Vlada donela odluku o posledicama gašenja Tanjuga.

Autor: Stefan Petrović

O autoru: Student treće godine novinarskog smera na Fakultetu političkih nauka sa interesovanjem za izučavanje međunarodnih odnosa. Autor tekstova u dnevnom listu „Danas“ i na portalima. I kad je gotovo, za mene, znaj, tek tad je počelo. Mišljenja da je od „sigurnog“ partijskog uhlebljenja poželjnije kritičko, slobodno i pluralističko društvo. Interesovanja: unutrašnja politika, spoljna politika, socijalna politika. Neprevaziđene teme: demokratija, tranzicija, egzistencija, izbori, nezadovoljstvo, (ne)poštovanje prava, raskorak između proklamovanog i (ne)učinjenog, sloboda, jednakost, otvorenost društva… Pravi derbi predstavlja drugi krug predsedničkih izbora. Studenti FPN-a najpre se školuju da postanu politikolozi. Političari su nešto drugo. Skoro izrodi…