„Sve što vidiš na televiziji nije tačno“ izgovorila sam svojoj majci dan nakon hapšenja Marka Đurića u Kosovskoj Mitrovici. Tog jutra zabrinuto me je nazvala jer su iz Pinkovih studija i Informerovih naslovnica vrištali naslovi da počinje rat.

Na tviteru je novinarka televizije N1 Gordana Bjeletić napisala da „ko gleda Pink, nek dođe u Kosovsku Mitrovicu da se smiri“, ali moja majka ne koristi tviter kao i većina njenih vršnjaka. Još uvek se pouzdaju u televiziju. Ta dva, tri dana oko hapšenja Đurića vlast i njihovi medijski kerberi uspešno su uplašili dobar broj građana da Srbiji opet preti rat. Svuda oko nas su, pisali su mediji, zli neprijatelji koji jedva čekaju da nas „satru“, informerovskim rečnikom rečeno.

Da li je vredelo da podsećam na brojne državne udare koje je prizivao Vučićević ili na čuvenu konferenciju ministra policije sa specijalnim odredima u punoj ratnoj opremi kao minzansenom? To se sve dešavalo u periodu rata Kurira i tadašnjeg premijera Vučića i kada su ga provladini tabloidi i Pink sinhronizovano branili u specijalnim emisijama „Rušenje Vučića – poslednji čin“. Od tada do danas usledilo je na desetine novih državnih udara, zla opozicija je želela „Vučićevu glavu“, zli ambasadori i još gori novinari takođe. Sve što su pisali ispostavilo se kao neistina. I upravo zbog te kolektivne amnezije koja je izgleda najbolji prijatelj autoritarnih vlasti, vredi stalno podsećati na njihove servilne medijske prijatelje.

Ovo je ujedno i jedan od razloga da KRIK pokrene projekat Raskrikavanje. Ne samo da bismo bili uključeni u svetsku debatu o fenomenu lažnih vesti već da možemo argumentovano zaključiti da su mediji koji su po pravilu na dnu lestvice medijske kredibilnosti među prvima po poslovnim aranžmanima sa vlastima. To se jasno vidi i na listama rizičnih medija koje pravi Raskrikavanje. Tako su na Crvenoj listi oni mediji koji su u prethodna dva meseca objavili lažnu vest. Na toj listi su se našli najveći i najčitaniji mediji –  RTS, Tanjug, RTV, Kurir, Alo, Informer, Večernje novosti, portali srbijadanas.com, republika.rs i slični. Tu se naravno lista ne završava, ali za samo tri meseca rada Raskrikavanja to je bilans. Ove činjenice naravno ne sprečavaju republičke i opštinske vlasti, javna preduzeća i druge budžetske korisnike da novcem poreskih obveznika plaćaju upravo ove medije, što preko konkursa za medijsko sufinansiranje, oglasa, što preko sponzorstava, javnih nabavki i donacija. Tako da je za razliku od naših kolega iz razvijenih demokratija, život u post-istini  odavno postala naša svakodnevica, a lažne vesti ne šire anonimni i „kojekakvi“ portali već stubovi informisanja medijski slabo osvešćenih građana.

Da živimo u vremenu „alternativnih činjenica“ svakodnevno dokazuju i brojne izjave, uglavnom, vlastodržaca. Sećate se kako je išla priča oko toga kako je aktuleni ministar odbrane Aleksandar Vulin kupio stan? Izneo je čak nekoliko verzija.

Prvo da ga je stekao prodajom prethodne nekretnine, što se ispostavilo kao nemoguće jer iznos koji je tako zaradio (38 hiljada evra) nije bio dovoljan da pokrije ni prvu ratu novog stana.

Zatim je Agenciji za borbu protiv korupcije ispričao da je novac pozajmio od suprugine tetke iz Kanade. Agencija je utvrdila da ni ovo nije tačno – taj iznos nije uplaćen na račune Vulina i njegove supruge, niti je iko od njih prijavio da je 200.000 evra uneo u zemlju.

Pošto pozajmica „tetke iz Kanade“ nije zabeležena na carini, na insistiranje novinara da ministar to objasni, Aleksandar Vulin je rekao da je novac u zemlju unosio “devet po devet hiljada evra“.

I šta se desilo? Ništa. Ceo slučaj uspešno je okončan po Vulina, jer su čak tužilaštva odlučila da se ovim ne bave. Tužilaštvo za organizovani kriminal je obustavilo postupak samo na osnovu izjave Vulinove supruge Nataše koja je rekla da je novac dobila od tetke u Beogradu i predala ga prodavcu na ruke u julu 2012. godine. Za sve, osim za novinare nezavisnih medija, slučaj „tetka iz Kanade“ je okončan iako je poreklo 200.000 evra za kupovinu Vulinovog stana još uvek nepoznato.

KRIK i druge kolege koje ne žele da se pomire sa ovom situacijom, svakog dana uporno kroz svoj rad podsećaju da nema razloga da se navikavamo na nametnuta razmišljanja i objašnjenja onih čiji rad moramo da preispitujemo svakog dana. I to ne samo njihov, već i rad svake karike u lancu propagandne mašinerije koju su stvorili, a kroz godine doveli skoro do savršenstva. Jer svaka vlast odlično zna kako dezinformacije i manipulacije  dođu da podgreju već usijanu izbornu atmosferu. Kako je otkrio Kanal 4, to su dobro znali i stratezi „Kembridž analitike“ koja je bila angažovana u Trampovoj kampanji na proteklim predsedničkim izborima. Ono što je otkrila afera oko prikupljanja podataka 50 miliona korisnika Fesbuka koje je „Kembridž analitika“ koristila  kako bi poslala svoje političke poruke pravim interesnim grupama jeste koliko lako i brzo mogu da se zloupotrebe naši podaci. To što su oni uradili nije ništa novo, ali je bar velikom broju građana ogoljena priča o tome na koje se sve načine danas bori za glasove birača.

Britanski Kanal 4 tajno je snimao sada već suspendovanog generalnog direktora “Kembridž analitike”, Aleksandra Niksa i druge direktore ove organizacije. U dugim razgovorima sa potencijalnim klijentom sa Šri Lanke, koji je zapravo bio reporter britanske televizije, otkrili su i druge strategije koje koriste u političkim kampanjama širom sveta. Diskreditovanje političkih rivala organizacijom negativnih kampanja, nameštanjem susreta sa prostitutkama i podmićivanja uz obavezno beleženje svega kamerom. Priznali su da se ne libe i da angažuju  bivše obaveštajce za prikupljanje podataka o političkim neprijateljima. Jedan od načina je i širenje dezinformacija o njima. Kako su rekli, to sve mogu da rade i preko svojih prijateljskih firmi, kako čitav posao ne bi bio direktno povezan sa njima.

„U izbornoj kampanji ne postoji dobra borba zasnovana na činjenicama jer je u suštini reč o emocijama, nadi i strahovima“, objasnio je jedan od direktora „Kembridž Analitike“ filozofiju političkih kampanja.

„Zvuči grozno da kažem, ali to su stvari koje ne moraju nužno da budu istinite sve dok se u njih veruje“, dodao je Niks.

Istraživanje otkriva da su radili i u jednoj zemlji Istočne Evrope. Mediji pišu da je u pitanju Rumunija, ali ne možemo da ne primetimo da su neke od strategija Kembridž Analitike i nama poznate. Samo kažem.

Autorka: Vesna Radojević (KRIK)

O autorki: Vesna je novinarka KRIK-a i urednica na projektu „Raskrikavanje”. Novinarstvom je počela da se bavi 2011. godine u „PG Mreža”. Karijeru je 2013. godine nastavila u „Istinomeru” gde je radila do oktobra 2017. godine. Jedna je od dobitnica nagrade za istraživačko novinarstvo u oblasti elektronskih medija koju dodeljuju Nezavisno udruženje novinara Srbije (NUNS) i ambasada SAD u Beogradu.

 Ovaj tekst je nastao uz podršku fondacije Friedrich Naumann za sloboduTekst je isključivo stav autora i ne odražava stavove fondacije Friedrich Naumann za slobodu.