Nakon što je Francuska u februaru 1848. izašla iz decenijama uspostavljanog evropskog sistema monarhija, čiji su vladari na samitima odlučivali o budućnosti kontinenta, talas revolucije se vrlo brzo proširio na istok. Samo nekoliko nedelja kasnije, od mnogih omraženi dugogodišnji kancelar bežao je iz Beča, a građani od Berlina do Sicilije zahtevali su od svojih vlastodržaca da ih oslobode neizabrane carske i kraljevske birokratije koja je upravljala njihovim životima. Suverenost je, govorilo se, morala da pređe na narod, urušavajući prevaziđene nadnacionalne strukture. Narednih nekoliko meseci zauvek su izmenili budućnost Evrope.

Prateći razvoj događaja iz 1848, mogli bismo da pretpostavimo da će britansko „ne“ Evropskoj uniji biti odlučujući korak ka povratku nacionalnih država na kontinentu. Ništa nije bolje simbolizovalo ove nade od „umrlice EU“ koju su Zavetnici kačili po ulicama Beograda neposredno nakon referenduma u UK, na kojoj je kao godina smrti označavana 2016. Simbol za naredne tri godine, međutim, pre će biti karikatura koja je kružila po internetu u tom periodu, na kojoj domina sa britanskom zastavom pada, ali ne uspeva da sruši domine sa drugim evropskim zastavama. Istorijske paralele, ipak, nisu najpouzdanije sredstvo za prognoziranje.

Ono što se dešavalo između 2016. i 2019. godine nedvosmisleno nam govori da će, ako se nacionalne države zaista vraćaju, to trajati duže nego što se pobornici te ideje nadaju. U međuvremenu su održani nacionalni izbori u Španiji (dva puta), Holandiji, Francuskoj, Nemačkoj, Švedskoj, Grčkoj – ni na jednim pobornici „Evrope nacija“ nisu uspeli da dođu na vlast. Od mnogih omražena dugogodišnja kancelarka nije morala da pobegne iz Berlina, i, mada njena politička zvezda jeste na zalasku, trenutno najveći izazov dolazi od Zelenih, a ne Alternative za Nemačku.

Nije tačno, međutim, da je Bregzit bio slučaj bez ikakvog odjeka. U dve veće članice Unije, Austriji i Italiji, partije bez, blago rečeno, velikih simpatija prema Briselu ušle su u koalicione vlade. Takođe je došlo do jačanja popularnosti takozvanih desnih populista1 u brojnim državama članicama. Ipak, na izborima za Evropski parlament 2019. koalicija ovih partija „Identitet i demokratija“ (ID) osvojila je tek peto mesto po broju poslanika sa oko 10% sedišta u ovoj insituciji. Ako se nalazimo u procesu buđenja nacionanih država, trenutno smo u fazi usporavanja.

Međutim, da bismo preispitali budućnost i mogući ishod ovog trenda, moramo prvo da odgovorimo na pitanje šta tačno znači „ponovno buđenje nacionalnih država“? U čemu je glavna razlika između današnje Evrope i one od pre pet godina? Iako može da se stekne takav utisak, istraživanja pokazuju da u pitanju nije jačanje nacionalnih identiteta nasuprot evropskom i zatvaranje građana EU u svoje nacionalne granice, koji bi na kraju doveli do raspada EU. Kada se pogledaju istraživanja „Evrobarometra“ iz jeseni 2014. i proleća 2019. vidi se da se procenat ljudi koji se osećaju kao građani EU zapravo povećao, sa 63% na 73% na nivou Unije. Više nema zemlje, uključujući i UK, u kojem je procenat manji od 50%.

Dodatno, optimističan pogled na budućnost EU u konstantnom je porastu, upravo od 2016, kada je 50% ispitanika imalo optimističan pogled na budućnost Evrope, a 44% pesimističan – sada te brojke iznose 61% i 34%. Ovaj trend dobio je još jednu potvrdu i na izborima za Evropski parlament 2019, na kojem je izlaznost premašila 50% po prvi put u 21. veku.

Na kojim osnovama, dakle, počiva tvrdnja da dolazi do jačanja „suverenističkih pokreta“ u Evropi, ako među stanovništvom ne postoji odlučujuća većina koja bi je odvela u tom pravcu? Jedini odgovor može da bude dobijanje na popularnosti političkih aktera sa „izazivačkim“ stavom prema nadnacionalnim institucijama Evropske unije. „Više se ne smejete“, pobednosno je izjavio Najdžel Faraž u Evropskom parlamentu nakon što je „Bregzit“ izglasan, savršeno sumirajući položaj ove grupe lidera – nekada opskurnih i na ivicama političkog „mejnstrima“, a sada, usled sticaja različitih okolnosti, pretendenata na vlast u mnogim zemljama EU.

Nije nepoznanica da su pomenuti lideri, makar u skorijem periodu, karijeru izgradili na, za sada uglavnom retoričkom, suprotstavljanju EU. Anonimna briselska birokratija koja kontrološe živote običnih građana, nametanje izbegličkih kvota, upravljanje nacionalnom ekonomijom, de facto prevlast Nemačke u Evropskoj uniji – sve su to teme na kojima su dobijali podršku glasača. Da li su one ispravne, moralne, zasnovane na činjenicama – važno je pitanje, ali ono nije u fokusu ovog eseja. Tema našeg interesovanja jeste da li su „novi suverenisti“ ti koji će, došavši na vlast, krenuti da postepeno „rastaču“ nadnacionalne strukture Evropske unije? To je nešto što logički proizilazi iz političkih stavova koje plasiraju u javnost. Međutim, koliko je zapravo verovatno?

Oslonimo li se na najskorije primere, Salvinijev potpredsednički i Štraheov vicekancelarski mandat, videćemo da se ništa slično nije desilo. Ministri Italije i Austrije nastavili su da dolaze na sastanke Saveta EU, njihovi poslanici da debatuju u Evropskom parlamentu, a njihovi komesari da vode ozloglašenu evropsku birokratiju. Nikakav referendum nije bio raspisan, nije bilo ni naznake inicijative za promenom osnivačkih dokumenata EU niti izuzimanja iz postojećih politika. Postojale su, naročito u slučaju Salvinija, odluke koje nisu naišle na dobar prijem u Briselu, uključujući planiranje previsokih budžetskih deficita, ali to nije bilo dovoljno da „rastegne“ ustavne okvire EU.

Međutim, mandat dvojice pripadnika „Identiteta i demokratije“ donekle su ograničeni u pogledu donošenja zaključaka, s obzirom na činjenicu da su na vlasti proveli relativno kratak vremenski period, kao i da su u pitanju bile koalicione vlade. Srećom, postoje sigurniji primeri – Mađarska na čelu sa Viktorom Orbanom i Poljska pod vlašću „Prava i pravde“. Rezultat njihovog političkog delovanja, nakon dugogodišnjeg perioda, dobio je jasne obrise.

Iako je zadržao neprijateljski stav prema nadnacionalnom nivou EU, odbijajući izbegličke kvote, glasajući protiv Junkerovog postavljenja za predsednika Evropske komisije i koristeći ga za anti-imigracionu izbornu kampanju, Orban za devet godina svoje apsolutne prevlasti u Mađarskoj nije napravio nijedan konkretan korak ka istinskom rasformiranju Evropske unije. Nije se čak ni približio ideološkim saborcima iz grupe ID, birajući umesto toga da se, pri izboru nove predsednice Evropke komisije, solidariše sa Evropskom narodnom partijom, koja ga je nedavno suspendovala iz članstva.

Slična je situacija i sa „Pravom i pravdom“ u Poljskoj – uprkos tome što je tadašnja premijerka Beata Šidlo glasala protiv reizbora sopstvenog državljanina Donalda Tuska na mesto predsednika Evropskog saveta, i uprkos ne manjem protivljenju prihvatanju izbeglica, kao i gotovo jednako neslavnom učinku kada su u pitanju vrednosti demokratije i vladavine prava, ni Poljska do sada nije napravila nijedan potez ka umanjivanju nadležnosti EU, a „Pravo i pravda“ ostala je unutar svoje sopstvene partijske porodice, odbijajući da se poveže sa mahom rusofilskim „identitarcima“.

Kako objasniti ovo ponašanje nacionalnih elta? Njihova računica relativno je jednostavna: politička korist koja bi proizišla iz inicijative za rasformiranje Evropske unije morala bi da bude veoma velika – dovoljno velika da prevaziđe gubitak svih prednosti koje članstvo u EU za pomenute elite donosi. Predsednicima i premijerima svih evropskih država u interesu je da budu unutar Evropske unije. Ne samo da im to donosi daleko veću težinu i značaj u međunarodnim političkim i ekonomskim odnosima, koji mogu da pretvore u poene kod kuće, već im otvara vrata za nastavak karijere širom kontinenta, pruža čitav dodatni nivo upravljačkih i predstavničkih pozicija na koji mogu da pošalju svoje partijske kolege, kao i, u mnogim slučajevima, pristup brojnim oblicima finansijskih transfera unutar EU.

Sa druge strane, kao što lideri poput Orbana vrlo dobro znaju, mehanizmi Evropske unije još uvek su neefikasni kada je reč o očuvanju standarda vladavine prava i demokratije. Punih osam godina bilo je potrebno evropskim institucijama da uopšte pokrenu proces protiv Orbanove vlade, koji je od prošlog septembra zastao u Evropskom parlamentu. Međutim, čak i kada bi prošao ovu prepreku, dovoljno je da Mađarska ima samo jednog saveznika koji će joj „čuvati leđa“ u Evropskom savetu kako bi izbegla odgovornost za autoritarizam unutar sopstvenih granica. Nije, dakle, nimalo čudno što Orbanu sasvim odgovara trenutni status – zaštitnika naroda od „diktature“ Brisela, dovoljno udaljenog od Mađarske da bi ikada mogao efikasno da odgovori na kampanju njihovog premijera, a istovremeno privrženog člana EU koji čeka da bude ponovo primljen u najveću partijsku porodicu na kontinentu.

Ono što čini povratak nacionalnoj državi još manje primamljivim jeste činjenica da sam proces izlaska iz EU ili ponovnog pregovaranja članstva, kako se ispostavilo na slučaju Ujedinjenog Kraljevstva, izuzetno težak ukoliko ne postoji jasna većina koja podržava tu opciju. Sve dublja društvena polarizacija i politička kriza u koju ova država upada dve i po godine nakon referenduma koji je trebalo da označi novi dan u Evropi dodadno povećava cenu koju bi izlazak mogao da ima.

Dobitak u vidu političke podrške bi, dakle, morao da bude zaista značajan kako bi vladajuće elite neke od država članica uopšte odlučile da naprave korak ka izlasku iz Unije ili pokrenu borbu ka izuzimanju svoje države iz nekih od nadnacionalnih nadležnosti. Međutim, kao što istraživanja nedvosmisleno pokazuju, jasna većina za ovakav pravac ne postoji ni u jednoj od 27 država članica. To se može objasniti na dva načina: zadovoljstvom građana članstvom u EU, ili nedostatkom jakog razloga za angažovanje protiv Unije čak i bez osećanja konkretnih prednosti. Iako je prvi intuitivniji, zasnivajući se na ekonomskim, karijernim i spoljnopolitičkim razlozima, posebno kada je reč o post-komunističkim zemljama (jedna od najboljih ilustracija je činjenica da današnja Slovačka samostalno ima GDP skoro jednak svim državama Zapadnog Balkana), drugi način je, zbog manje pažnje koju generalno dobija, daleko zanimljiviji.

U slučaju građana koji lično nisu doživeli veliko korist od članstva, ili uporedo sa njom imaju i značajne primedbe, način na koji je Unija organizovana, odnos između nacionalnog i evropskog nivoa, igraju ključnu ulogu – građani nemaju potrebe da traže više nacionalne države, jer nacionalnoj državi ruke nisu vezane kada je reč o najvažnijim problemima koji ih brinu, a neke druge aktuelne probleme, poput zaštite životne sredine i privatnosti, nije moguće rešiti osim na evropskom, ili čak i širem nivou.

Građani evropskih zemalja poslednjih godina duboko su zabrinuti zbog imigracije (već godinama u opadanju) – ali, oni nemaju potrebe da traže veću ulogu nacionalne države u ovoj oblasti, jer one članice koje su odlučne da ne prime nijednog izbeglicu, spremne da pretrpe i novčane sankcije Evropskog suda pravde, kao što je pokazala Višegradska grupa, neće biti primorane da to učine. Građani su takođe zabrinuti zbog svog materijalnog stanja – ali politika socijalne pomoći i zdravstva, kao i oporezivanja kojim se one finansiraju, i dalje se nalaze na nacionalnom nivou, uz neobavezujuću koordinaciju. Građani takođe mogu biti zabrinuti i zbog gubitka suvereniteta u upravljanju spoljnom i odbrambenom politikom svoje države – ali i u ovoj oblasti se odluke i dalje donose konsenzusom. Zabrinutost zbog kulturnog utapanja i gubitka nacionalnog identiteta, toliko raširena u Srbiji, ne poklapa se sa realnošću – države imaju punu kontrolu nad kulturom i obrazovanjem, a EU 24 zvanična jezika.

Nisu, naravno, sve potencijalne „mine“ otklonjene, a tu je pre svega zajednička valuta i monterna politika koju vodi Evropska centralna banka. Iako se zemlje koje su u prethodnoj deceniji upale u dužničku krizu nalaze u fazi (sporog) oporavka, evru je, ovakvom kakav je sada suđeno da i dalje bude kamen spoticanja koordinacije evropskih država u slučaju nove krize. Zamisliva je situacija, koja se i dalje vidi na primeru Grčke, u kojoj se razvija snažno nepoverenje prema EU upravo zbog ovog nemogućnosti pokretanja svoje ekonomije ekspanzivnom monetarnom politikom. Ono što govori u korist EU, međutim, jeste činjenica da je odgovor na ovaj problem, oličen, između ostalog, u pokretu DiEM 25 Janisa Varufakisa, najčešće usmerena na više Evrope i više demokratije unutar nje, a ne obrnuto.

Dolazimo, konačno, do pitanja da li se može probudi nešto što nikada nije zaspalo? Nacionalne države nisu nestale sa evropskog kontinenta, one ispunjavaju važnu ulogu, dok je nacionalni identitet još uvek preovlađujući, ne nasuprot, već uporedo sa evropskim (kako u svojoj studiji o evropskim identitetima primećuje Tomas Ris, glavni odgovor na pitanje „Kome pripadate?“ u Evropi je „nacionalnoj državi, ali i Evropi“). Drugim rečima, teško da smo prisustvovali značajnom utapanju nacionalnih država u jedan veliki homogeni blok zvani Evropa, koji se sada kreće u suprotnom pravcu. Građenje identiteta, ukoliko se ne nameće odozgo, silom, što nije slučaj u EU, ne može trajati kratko. Sa druge strane, kao što je ovaj esej pokušao da pokaže, teško da se Evropa nalazi u sred nepovratnog procesa jačanja nacionalnih država. Zbog toga se premisa eseja mora obrnuti: niti je ovo ponovno buđenje, niti njihov poslednji trzaj.

Fusnote:

1Pod desnim populizmom smatra se naglašavanje razlika između „običnog naroda“ i „odrođenih elita“ koje, navodno, rade na urušavanju njihovog nacionalnog, verskog i, u ekstremnim slučajevima, rasnog identiteta, kao i tradicionoalnog načina života.

Autor: Aleksandar Ivković

O autoru: Aleksandar Ivković je završio međunarodne studije na Fakultetu političkih nauka 2019. godine. Trenutno radi kao projektni asistent u Centru za savremene politike i novinar na portalu European Western Balkans. Takođe je alumnista Beogradske otvorene škole. Smatra da je tek zagrebao površinu svojih interesovanja.

Ovaj esej je jedan od 3 pobednika konkursa za najbolji studentski esej u okviru projekta Akademija političke filozofije realizovanog u partnerstvu sa Fridrih Naumann Fondacijom za slobodu.