Sve su zemlje istočnog bloka (osim bivših sovjetskih republika) shvatile značaj Pada Berlinskog Zida, sprovele brzu ekonomsku i političku tranziciju, bilo pod liderstvom novih liberalnih državnika ili bivših komunista konvertovanih u razumne socijaldemokrate, pa su tako danas Rumunija, Poljska, Češka, Slovačka, nekadašnji DDR, baltička društva, Mađarska pa čak i Bugarska, uz sve deficite, liberalne demokratije sa tržišnom privredom i konstantnim rastom GDP-a, pogledajte statistike. Ili jednostavno otiđite tamo na par dana-videćete svojim očima i GDP per capita- po prosečnoj starosti automobila, putnoj infrastrukturi, bolnicama i školama ili destinacijama na koje putuju. Za to vam nisu potrebne tabele i grafikoni EUROSTAT-a. I onda, sve to uporedite sa Srbijom, BiH, Makedonijom, pa i Hrvatskom koja je (najnerazvenija) članica EU.

Nikakvi ratovi ni sankcije UN (završeni na Balkanu pre dve decenije) ne mogu više biti izgovor za činjenicu da smo po svim merljivim parametrima na dnu. Ne samo da nismo amputirali socijalistički/komunistički ,,mentalni kod“, već ga održavamo u životu bilo kroz nostalgiju za Titovim vremenom i groteskim primerima civilizacijskih dostignuća kao što su ,,spavanje na klupi“ ili odlazak po Levi’s farmerice, duks i walk-man, bilo kroz stvaranje novih mitova, a jedan od takvih je i mit o skandinavskom socijalizmu, nordijski ,,softver“ koji samo treba instalirati na naš hardver, pa ćemo tako već prekosutra imati norveški standard (uzgred, ovde se ,,standard“ meri uglavnom visinom plate,a ne i u vladavini prava, zaštiti ugovora, ekonomskim slobodama ili kvalitetom obrazovanja).

Zašto je skandinavski (kao ,,novi“) socijalizam mit?

Univerzitetski profesori (i ne samo oni), prvo, polaze od pogrešnih premisa da je u središtu socijalizma jednakost i to samo po sebi nije ništa loše, naprotiv. Međutim, socijalizam nije definisan jednakošću već javnom imovinom. A do jednakosti socijalizam želi da dođe isključivo ukidanjem prava na upravljanje privatnim vlasništvom. Ovo je veoma važno, jer JEDNAKOST je i LIBERALNI IDEAL; jednakost o kakvoj je pisao Džon Lok i kasniji klasični liberali, značila je RAVNOPRAVNOST, odnosno jednaki tretman države prema svakom pojedincu a ideal kojem su kasniji liberali, pogotovo socijal-liberali težili, jeste JEDNAKOST PRILIKA dok su socijalisti “jednakost” shvatali isključivo kao JEDNAKOST ISHODA i to u materijalnom smislu (Marksovo ,,od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama“). I pored najboljih namera, na putu do ,,jednakosti ishoda“ proliveni su okeani krvi, brutalno su gažena elementarna ljudska prava, a kada je fizička represija ,,ublažena“ i zamenjena nadzorom partijske policije, u stvorenim sistemima ,,ubijen“ je i svaki motiv za rad i stvaranje, oni koji su bili vredni, sposobni i preduzimljivi su kažnjeni ili su emigrirali, pa je u egalitarizmu profitirala samo prosečnost. Svaki socijalistički model doživeo je propast; moj prijatelj, entuzijasta sa viškom vremena uspeo je da nabroji 163 takva modela. (Po Ajnštajnu, glupost je beskrajno ponavljanje iste radnje u očekivanju drugačijeg rezultata.)

Oni, dakle, indoktrinišu studente, javnost, narod, kako god, tvrdnjama da postoje primeri uspešnih socijalističkih država – skandinavske zemlje. Pri čemu niko od njih, uključujući i Bernija Sandersa, ne daje ni jedan dokaz toj tvrdnji i uprkos tome da su sami ekonomisti i političari iz Danske i Švedske već opovrgli takve tvrdnje, kao npr. danski premijer Lars Løkke Rasmussen koji kaže da Danska ima tržišnu ekonomiju.

Nordijski model odlikuju tri ključne stvari: snažna zaštita privatnog vlasništva, velike tržišne slobode i visok nivo socijalne sigurnosti (safety net). Skandinavske zemlje imaju visoke poreze kojima finansiraju veliku socijalnu državu. One mogu da finansiraju socijalnu državu danas, nakon što su 100 godina (1870-1970) stvarali bogatstvo kao ekonomski najslobodnije zemlje u Evropi, s krajnje ograničenom vladom i gotovo nikakvom socijalnom državom.

To, međutim, ne znači da ova društva počivaju na socijalizmu, naprotiv, ona su čvrsto fundirana na kapitalizmu; bez poštovanja privatnog vlasništva (sve skandinavske zemlje su u top 20 na indeksu svojinskih prava) i bez velikih tržišnih sloboda (sve su u top 30 na indeksu ekonomskih sloboda) ni socijalna država ne bi funkcionisala. Drugim rečima, da bi se nešto oporezovalo mora postojati predmet oporezivanja – bogatstvo koje, da bi se stvaralo, preduzetništvo i trgovina moraju biti što slobodniji. Tamo država ne određuje minimalac niti uslove po kojima poslodavac ima pravo dati otkaz radniku, carine na uvoz robe su najniže, a poslovne regulacije su najmanje u Evropi (nakon Švajcarske).

Prema Enciklopediji Brittanica, socijalizam je ekonomski sistem u kom su sredstva za proizvodnju u javnom vlasništvu, a cene određuje država. Socijaldemokratija kao politička ideologija zagovarala je mirnu evolucionarnu tranziciju društva iz kapitalizma u socijalizam koristeći ustanovljeni politički proces. Socijalni demokratski pokreti su nastali zahvaljujući naporima Avgusta Bebela koji je zajedno sa Vilhelmom Libknehtom osnovao Socijaldemokratsku radničku pratiju 1869. godine, da bi ona kasnije prerasla u Socijaldemokratsku stranku Nemačke 1875. godine. Nemački politički teoretičar Eduard Bernštajn je imao dosta uticaja na razvoj socijaldemokratije, protiveći se marksističkoj doktrini, zalažući se za ideju da se socijalizam može uspostaviti putem izbora socijalističkih predstavnika u redovnom izbornom procesu, odbacujući nasilje i revoluciju. Nakon Drugog svetskog rata, socijaldemokratija je odbacila sveukupnu nacionalizaciju privrednih preduzeća, usvojila demokratski princip kao fundament, uz državnu regulaciju privrede kako bi se uticalo na privredni rast i ostvarivanje principa jednakosti.

U Skandinaviji, socijaldemokrate potpuno podržavaju tržišnu ekonomiju, rade i deluju unutar nje, s tim da traže veća izdvajanja za određene društvene grupe koje smatraju posebno ranjivima ili potlačenima, zalažući se za ravnopravnost manjina, podsticanje različitosti i jednakost prilika uz jačanje mreže socijalnih davanja unutar kapitalističkog ekonomskog sistema. Uostalom, kako je onda Švedska, kao zemlja u kojoj su ubedljivo najviše tokom poslednjih 100 godina bili na vlasti socijaldemokrate, na 6. mestu po poštovanju privatnog vlasništva u svetu!?

Teza o ,,Savezu Socijalističkih Skandinavskih Republika/ Monarhija“ pada i na argumentaciji da su socijaldemokrate na vlasti u dve (Švedska i Island) dok su u tri zemlje na vlasti konzervativno-liberalna koalicija (Norveška i Danska) ili konzervativni liberali (Finska).

No, opijeni demagogijom, kabinetski ekonomisti činjenice prilagođavaju sopstvenom narativu, a onda to sve prenose mediji, nezainteresovani i nespremni na analitičko novinarstvo, ljudi se upecaju na to, pa jeftine fraze postaju sadržaj, mejnstrim i opšte mesto. Zato je i priča o ,,skandinavskom socijalizmu“ opasnija od ,,obične“ lažne vesti. Ne vredi objašnjavati njima, ali vredi ponovo i ponovo pobijati konfabulacije (među kojima je i ova nordijska priča). Treba napomenuti da i pored zavidnog stepena zaštite svojinskih prava, efikasnog pravnog sistema i dobrih uslova za poslovanje, skandinavske zemlje doživljavaju krizu države blagostanja, suočavajući se sa problemima starenja stanovništva, rasta javnog duga kao i integracije migranata. Ovi problemi potežu ozbiljna pitanja reformisanja države blagostanja i mogućnosti održanja sistema visokih poreza i darežljivih socijalnih izadataka.

Priča o skandinavskom socijalizmu dobija groteskne razmere na Zapadnom Balkanu/Jugoistoistočnoj Evropi, prostoru koji leži na razvalinama komunizma, sa nacionalnim bruto domaćim proizvodom država koji je niži od godišnjeg prometa firme Simens d.o.o. Hamburg, a da ironija bude veća, gde je ključna reč svih političkih kampanja i ideoloških narativa- PROMENA.

Ovde su promene išle ad hoc, ili ,,na silu“. Bez društvenog konsenzusa, naše ključne reforme uvek su bile,, prisilne“i reaktivne, spore i neplanirane; od privatizacije, reforme javne uprave, zdravstva i obrazovanja do opšte liberalizacije. A sve to u sinergiji je savršena podloga za politički nepotizam i korupciju. I tako već 30 godina. No, građani su tražili tu sporost; strah od promena je tradicionalno nasleđe socijalizma koji je odgajao ljude da budu poslušni i zaziru od promena kao đavo od krsta. Periodični naleti društvenih energija nisu iskorišćeni za sveobuhvatne promene društva i hvatanje koraka sa razvijenim svetom.

Ekonomija koja se ne menja postupno trune a sa tim i celo društvo klizi u entropiju, a opasnost nestanka postaje sve izvesnija. Dijagnozu smo utvrdili, šta je terapija, da li je to ,,farmakoterapija“ ili ,,hirurški zahvati“? Za prvo, vremena više nemamo, jer vreme je neobnovljivi resurs. Imperativ je ,,kreativna destrukcija“, proces u kojem ćemo stare zameniti novim industrijama, proizvodnim procesima, upravljačkim strukturama, znanjem i novim navikama. Ne može to biti tako brzo, i to će ići postupno i relativno sporo, ali barem neće biti neorganizovano. Promena svakako nije održavanje trulih i obolelih delova privrede crpljenjem energije iz mladih i zdravih delova ekonomije/ oduzimanje uspešnima (kroz previsoke poreze) i davanje neuspešnima (kroz subvencije i upumpavanjem miliona evra kako bi ih održali u životu). Takva politika vodi zakonomerno do letalanog ishoda za onog ,,bolesnog“, a ,,zdravi“ će oboleti. Rešenje nije u državnom kapitalizmu niti u porodičnim zadrugama i efikasnim državnim kombinatima kako nam to predstavlja najnoviji srpski politički entitet.

Srećom, postoji evolutivna zakonomernost i u ekonomiji, neki ,,privredni darvinizam“, pa će truli delovi ekonomije ili biti ozdravljeni privatizacijom ili će odumreti. Samo je pitanje koliko dugo će ih političke elite veštački održavati u životu. U Hrvatskoj su za to primer brodogradilišta, a kod nas PKB, Telekom i donedavno RTB Bor, koji je srećom spašen kroz strateško partnerstvo sa Kinezima. To su samo delići priče o strahu od promena i neophodnosti kreativne destrukcije: liberalizacija tržišta, završetak privatizacije, deregulacija, smanjenje poreza privredi i preduzetnicima, redukcija izmišljenih socijalnih davanja, reforma obrazovnog, zdravstvenog i penzionog sistema.

Samo tako možemo da ,,promenimo paradigmu“ i stvorimo šansu da čak relativno brzo uhvatimo korak barem sa Češkom, Slovačkom, Rumunijom, Irskom, Baltičkim zemljama. A za sto godina možda i sa Skandinavskom socijalnom državom.

Autor: Ivan Ratković

O autoru:  Stekao zvanje diplomiranog pravnika na Pravnom fakultetu Univerziteta u Beogradu i mastera na Evropskom među-univerzitetskom centru za ljudska prava i demokratizaciju (EIUC) u Veneciji. Su-osnivač i izvršni direktor udruženja ”Studenti za slobodu Pravni Fakultet”. Niz godina radio u privatnom i NVO sektoru. Član astronomskog drustva ”Rudjer Boskovic”, bavi se biciklizmom i paraglajdingom.