Privreda je danas u stanju neizvesnosti, a ne slobodnog pada. Pandemija će proći. Lanci snabdevanja će se popuniti. Tržište hartija od vrednosti će se oporaviti i rast će se nastaviti.

Iako na prolećnoj pauzi od rada na Univerzitetu Čepmen (Chapman University), trenutno sam zbog pandemije “ograničen” na boravak u svom domu u Tusonu, gde inače stanujem jedan deo godine. Četvrti od ukupno četiri slučaja oboljenja od virusa COVID-19 u Okrugu Pima (koji broji nešto više od milion stanovnika) je otkriven dok pišem ovo – zaista se radi o sigurnom ostrvu. Međutim, gužve u saobraćaju su ogromne, prodavnice pune, a ljudi užurbano preleću prazne rafove i kupuju stvari sa onih koji još nisu prazni. Amerikanci prodaju hartije od vrednosti i kupuju toalet papir, dok nas Donald Tramp upozorava da se držimo međusobno na distanci od najmanje 2 metra i da ograničimo okupljanja na maksimum 10 osoba. Lokalne radnje su najavile da će matorcima poput mene dozvoliti da kupujemo stvari sa njihovih praznih rafova jedan sat pre regularnog otvaranja. Ozbiljna ekonomska lekcija leži skrivena u ovoj žurbi da se popune zalihe svakodnevnih potrošnih dobara, spontano koordinisanoj uobičajenim strahovima od nestašica u prodavnicama i iscrpljivanja zaliha.

Cene usmeravaju privredu

Zašto niko od nas u toku najvećeg dela našeg života kao potrošača ne brine da ga možda stvari koje želi neće sačekati na policama kada krene u lokalnu prodavnicu? O tim stvarima nikada ne razmišljamo zato što za time nema potrebe, niti za to imamo motivacije. Delamo čvrsto uključeni u svet cena i dostupnih dobara i usluga, a da o tome nikada ne razmišljamo.

Ni jedan centralni organ, niti osoba, niti biro nije zadužen za to. Pa ipak razgranati lanci snabdevanja obavijaju planetu i, koordinisani od strane ljudi čije su aktivnosti usmeravane cenama, osiguravaju to da vas vaš zeleni čaj, neobrano mleko, tunjevina u konzervi i toalet papir mirno čekaju kad god da odlučite da krenete u kupovinu. Svako od nas je zadužen samo za deo ove celine i to je sasvim dovoljno.

Dobrodošli u čarobni svet tržišta potrošnih dobara, koja zahtevaju samo to da se prodavci ne upuštaju u lažno predstavljanje ili reklamiranje svojih proizvoda i da vi morate da platite za sve što kupujete. Cene se, posledično ovome, konstantno prilagođavaju i menjaju u odgovoru na bliska i daleka zbivanja koja dovode do toga da cena svinjetine pada ili pak da cena živine raste. Kada je vaša vlada mislila da može da poboljša kvalitet vazduha time što će propisivati obavezno mešanje etanola u gorivo, niste čak ni primetili da se cena tortilja povećala, kako ovde, tako i u Meksiku. Međutim, nisu svi na ovome svetu blagosiljani ovakvom ekonomskom slobodom. Oni koji žive u mraku Severne Koreje, bogate ugljem i ljudskim potencijalom, jedva uspevaju da se prehrane. Nasuprot tome, njihova istorijska braća i sestre po jeziku i kulturi, koja se nalaze južno od njih, žive u užarenom svetlu izobilja. Slično tome, stanovnici Venecuele žive u zemlji sa najvećim dokazanim zalihama nafte na svetu. Vlada je tamo sprovela kontrolu cena u nameri da omogući siromašnima da kupuju jeftiniju hranu i mnogi Amerikanci su hvalili njihovo saosećanje. Posledice toga su bile nestašica i razvoj crnog tržišta. Zbog toga je saosećajna vlada zauzela supermarkete i sada Venecuela ne može da prehrani svoje stanovništvo.

Dosledno ovakvoj logici, mnoge vlade su donele populističke zakone “protiv-pumpanja-cena”. Takva kontrola cena, bez obzira pod kojim imenom sprovedena, može samo da produbi tekuće nestašice, podstičući kupce da užurbano kupuju i proizvođače, kojima nisu potrebna niti njihova uputstva, niti policijska ograničenja, da isprobaju svaki način da povećaju sopstveni učinak. Osnovni motiv svake štednje i investicija jeste da pruži osiguranje od gubitaka u tekućem proizvodu i poveća skladišta potencijalne potrošnje na koja je moguće osloniti se.

Nije u pitanju slobodni pad

Međutim, nisu sva tržišta rođena jednaka. Laboratorijski eksperimenti vezani za dobra koja ne mogu biti preprodavana lako konvergiraju predviđenom ekvilibrijumu ponude i potražnje u uslovima u kojima su informacije raspršene među privatnim licima. Njihov ekvivalent u privredi, tržišta kratkotrajnih potrošnih dobara, su stabilna poput stene. Štaviše, ova tržišta su izuzetno velika, čineći 75% privatnog proizvoda (bruto domaći proizvod bez državne potrošnje). Nasuprot tome, laboratorijske studije tržišta imovine perzistentno izrađaju cenovne balone u uslovima savršenih informacija o osnovnoj vrednosti. Štaviše, eksperimenti dokazuju da je ova sklonost balonima upravo i jedino posledica toga što se predmeti mogu preprodavati. Ove studije su nam pomogle da razumemo zbog čega celokupna nestabilnost tržišnih ekonomija proističe iz tržišta trajnih dobara, posebno tržišta stambenih hipoteka, što smo i videli tokom Velike recesije i Depresije, kada su cene domova pale nasuprot hipotekarnim dugovanjima, gurajući domaćinstva u gubitak iznad visine kapitala (negativni kapital). Vlasnici domova, koji žive u kućama koje vrede manje od onoga što oni duguju bankama, se ne osećaju optimistično prosperitetnim. Eksperimenti su nam takođe pomogli da razumemo zbog čega su tržišta hartija od vrednosti tako nestalna, ali nisu fundamentalni izvor nestabilnosti, poput nekretnina, zbog toga što su zajmovi na tržištima hartija od vrednosti kratkoročni, opozivi zajmovi, bilans stanja investitora postojano prati tržište kako cene padaju i ne postoji nagomilavanje negativnog kapitala koje bi moglo da priguši dugoročna očekivanja.

Verujem da se privreda danas nalazi u stanju neizvesnosti, ne slobodnog pada. Pandemija će proći; javne zdravstvene institucije su bile primer iskrene diseminacije informacija o širenju bolesti i sanitarnim procedurama neophodnim za minimizaciju njenog učinka. Građani su ti koji su bili nestašni jedno vreme. Lanci snabdevanja će se popuniti i stabilizovati brzo, kako pandemija bude prolazila, tržišta hartija od vrednosti će se oporaviti, a rast će i nastaviti da smanjuje stopu siromaštva svuda. Domovi su vredniji nego ikada pre, predstavljajući ostrva sigurnog i bezbednog života. Pod uslovom da nastavimo da ih kupujemo delom vlastitog novca, domovi će predstavljati deo bezbedne budućnosti.

Ostanite zdravi, uhranjeni, dobro obučeni i u toplini vlastitog doma i u ovoj suspendovanoj privredi. Budite obazrivi kako u kupovini, tako i u odnosu na političare i ostanite optimistični.

Vernon L. Smit je predsedavajući zadužbinom Džordža L. Argirosa (George L. Argyros) za finansije i ekonomiju pri Univerzitetu Čepmen, kao i član odbora direktora za Centar Merkatus (Mercatus Center) pri Univerzitetu Džordž Mejson. Bio je i laureat za Nobelovu nagradu za ekonomiju 2002. godine.

Izvorni tekst je ovde.