“Nasleđe “devedesetih” koje se pored ostalog, reflektuje i visokim stepenom demonizacije organizacija civilnog društva, vidljivo je pojačano nakon 2012. godine, paralelno sa rastom uticaja ekstremnih desničarskih i pro-ruskih struktura. Inicijative kao što je predlog Dveri i drugih desničarskih organizacija da se uvede „registar stranih agenata“ za sve organizacije koje se finansiraju iz inostranstva predstavlja kopiju ruskih zakonodavnih rešenja koja niti su svrsishodna niti imaju bilo kakvu upotrebnu vrednost. Preuzimanje modela ponašanja vlasti koja, u nameri da prikrije sopstvene slabosti, poseže za već isprobanim populističkim receptima kreiranja i obračuvanja sa “unutrašnjim neprijateljima” ponovo je aktuelizovano.”

Nakon pobede demokratske opcije 5. Oktobra 2000. došlo je do smene elita i formiranja drugačijeg političkog sitema, od autoritarnog režima do izborne demokratije. Prema Šedlerovom kontinuumu[1] sledeći korak bi trebalo da bude liberalna demokratija, međutim Srbiji nedostaju drugi važni aspekti da bi se mogla nazvati ovako. Pre svega, postoje slobodni izbori, ali je sloboda medija urušena, visoko je izražena partokratija, političke inistitucije su zaposednute od strane poslušnika bez integriteta, niska je građanska participacija, dok je civilni sector skrajnut i diskreditovan. Civilno društvo ima ulogu četvrte grane vlasti, odnosno onemogućava urušavanje demokratije kroz mehanizme kontrole, uzbunjivanja i udruživanja. Jako i organizovano civilno društvo je temelj demokratskih procesa.

U poslednjih nekoliko godina urušavanje slobode medija u Srbiji evidentirano je u brojnim izveštajima domaćih[2] i međunarodnih[3] organizacija. Nedostatak objektivnog izveštavanja, tabloidizacija, auto-cenzura, direktni i indirektni pritisci na uređivačku politiku, samo su neke od ilustracija trenutnog stanja u medijima. Indirektni, a često i direktni pritisci na finansijsku održivost, dodatno negativno utiču na napred navedene pojave. Nasleđe “devedesetih” koje se pored ostalog, reflektuje i visokim stepenom demonizacije organizacija civilnog društva, vidljivo je pojačano nakon 2012. godine, paralelno sa rastom uticaja ekstremnih desničarskih  i pro-ruskih struktura. Inicijative kao što je predlog Dveri i drugih desničarskih organizacija da se uvede „registar stranih agenata“ za sve organizacije koje se finansiraju iz inostranstva predstavlja kopiju ruskih zakonodavnih rešenja koja niti su svrsishodna niti imaju bilo kakvu upotrebnu vrednost. Preuzimanje modela ponašanja vlasti koja, u nameri da prikrije sopstvene slabosti, poseže za već isprobanim populističkim receptima kreiranja i obračuvanja sa “unutrašnjim neprijateljima” ponovo je aktuelizovano. Evidentiran je rastući trend među medijima bliskim vlasti, koji na vrlo sistematičan način diskredituju liberalne organizacije civilnog društva. Ovo se ne odnosi samo na tabloidne medije (Informer, Alo, RTV Pink, TV Happy), već i na one koji se u širim krugovima označavaju kao eminentni (Politika, Večernje Novosti). Ova svojevrsna kampanja poklapa se sa reakcijama organizacija civilnog društva koje kritikuju pojedine poteze vlasti na bilo kom nivou (Predsednik Republike, Vlada, Narodna Skupština) ili većinske Srpske napredne stranke. Istovremeno, među ovim medijima, za potrebe obezbeđivanja argumentacije za ovakve tekstove, sve češće je prisutna pojava davanja prostora analitičarima koji reflektuju konzervativne i “anti-zapadne” stavove.

U nastavku predstavljamo najupečatljivije slučajeve direktnih napada na organizacije civilnog društva kroz različite medije koji imaju za posledicu diskreditaciju organizacija civilnog društva, kako bi se umanjio značaj njihovih aktivnosti usmerenih pre svega na praćenje rada i rezultata različitih institucija.

U listu Politika 12.06.2015. objavljen je tekst pod nazivom “Država za NVO godišnje izdvaja koliko i za nauku”,  u kome se predstavljaju sume koje su različita udruženja građana primila od države. U tom tekstu se u negativnom kontekstu izveštava o iznosima koji su po raznim osnovama pojedinim udruženjima uplaćivani iz Trezora Republike Srbije, ali bez jasno naznačene svrhe uplate, da bi se stvorila mistifikacija i zabuna u očima građana. Fond za humanitarno pravo je odgovorio svojim demantom na iznete podatke, a uredništvo Politike je odobrilo odgovor novinarke Popadić u kome potpuno izvrgava ruglu odgovor Fonda. “Mnogim građanima Srbije nije preterano važno da znaju da li je taj novac otišao za projektne aktivnosti ove organizacije ili predstavlja naknadu štete žrtvama kršenja ljudskih prava u ratovima devedesetih godina. Taj novac je potrošen.”[4] Ovako autorka navodi da je potpuno nevažno da li je država isplatila sredstva nakon izgubljenog sudskog spora ili za finansiranje projektnih aktivnosti koje utiču na kvalitet života svih građana Republike Srbije i iskazuje potpunu nezainteresovanost za konkretnim činjenicama. Ista autorka je nakon ovog teksta objavila seriju tekstova o finanisiranju udruženja: Kome stižu dolari i Kako zaraditi 45.000 dolara preštampavanjem starih tekstova. U tim tekstovima Jelena Popadić je predstavila koliko novca dobijaju organizacije od stranih fondacija opet bez informacija o tome kako je dobijeni novac potrošen. Čak, autorka svoje tekstove predstavlja kao poduhvate istraživačkog novinarstva, iako su bazirani na informacijama  sa sajta Foundation map-a, javno dostupnim u svakom trenutku bilo kom korisniku interneta u svetu. Ono što je zajedničko svim ovim tekstovima jeste tendenciozno zaključivanje bazirano na polu-informacijama i ciničnim komentarima. Iz svega navedenog zaključak čitaoca “Politike” ne može biti drugačiji od toga da o aktivnostima organizacija civilnog društva razmišlja kao o mašineriji za pranje stranog novca što se direktno reflektuje na njihov kredibilitet kod građana.

Nakon ovog teksta, sve češće su se organizacije civilnog društva pojavljivale na naslovnicima tabloida u ulozi ”izdajnika” i nekoga ko je plaćen sa zapada da “donosi nered u Srbiju”. Ovakav način prikazivanja je kulminirao nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora i noćnog rušenja u Savamali. Tabloidni provladini mediji nisu propuštali priliku da na naslovnicima spomenu kako je Inicijativa Ne da(vi)mo Beograd plaćena iz inostranstva za svoje političko delovanje i izazivanje haosa u Srbiji. Konstantno je naglašavano koliko su para dobili pripadnici ove inicijative, svaki put navodeći sve veće i veće sume, a i nove finansijere.

Ono što je skoro pravilo kod ove vrste medijskog izveštavanja, jeste obezbeđivanje dodatnog autoriteta tekstovima kroz davanje prostora pojedincima bliskim vlasti ili vladajućoj Srpskoj naprednoj stranci. Dr Dejan Vuk Stanković, Nebojša Krstić, Vladimir Vuletić, Milorad Vučelić kroz očigeldno navijački i nekritički odnos prema vladajućoj opciji, opravdavaju medijske naslove koji demonizuju predstavnike civilnog društva. Druga, od skoro primećena pojava odnosi se na skoro sinhronizovanu aktivnost pojedinih predstavnika vlasti kroz koju se dodatno napada civilni sektor.  Primera radi, iako je Biro za društvena istraživanja nakon predsedničke kampanje uradio ono što je trebalo da bude obaveza Regulatornog tela za elektronske medije (REM), zbog činjenice da izveštaj  kaže da  se Aleksandar Vučić tokom kampanje u medijima pojavljivao više od svih drugih kandidata zajedno, ova organizacija brutalno je provučena kroz medijsko blato zahvaljujući Informeru i poslaniku Srpske napredne stranke, Vladimiru Đukanoviću.

Medijske slobode predstavljaju oblast u okviru procesa pridruživanja Evropskoj uniji u kojoj se konstantno prepoznaju problemi. Činjenica da održivost medija u Srbiji u najvećoj meri zavisi od nivoa bliskosti vladajućoj stranci, stvara ogromno polje za manipulacije javnosti u različitim oblastima kako bi se potezi i aktivnosti vlasti dodatno štitile. Organizacije civilnog društva u Srbiji, u uslovima minorizacije i razjedinjenosti opozicionih stranaka, predstavljaju jedan od retkih kontrolnih mehanizama vladajućoj stranci i njenim marionetama – institucijama koji još uvek radi svoj posao. Dodatno, organizacije koje su predmet ovakvog odnosa medija u službi vlasti, po pravilu imaju snažnu ekspertizu u različitim oblastima, dobro su umrežene na regionalnom i međunarodnom nivou i imaju pristup brojnim donosiocima odluka u okviru različitih međunarodnih institucija.

Mediji su prvi kanal komunikacije sa građanima; kada su preuzeti od strane vlasti koja autoritarnim populizmom ruši sva načela dobrog novinarstva postaju ruina demokratskih tekovina. Gore navedeni slučajevi su samo neki od primera sistemske kampanje protiv organizacija civilnog društva koju sprovode mediji (čast izuzecima) podržani od strane vladajuće strukture. Laži i neistine su pojava koja uglavnom prati pojavljivanje civilnog društva u medijima, sa ciljem  . Ovakav odnos medija utiče na oblikovanje mišljenja javnosti o civilnom društvu kao “stranim plaćenicima” i “domaćim izdajnicima” koji rade za “neprijatelje Srbije”.  Pod velom zaštite interesa naroda i tradicionalnih i patriotskih vrednosti radi se na diskreditaciji organizacija koje se zalažu za demokratiju, pravo na slobodu izražavanja, nezavisne i kritičke medije kao i prostor u kom postoji mesto za kritiku vlasti.  Kada je poverenje građana iznevereno, ovaj put u organizacije civilnog društva, nije ni čudo da su građani sve manje zainteresovani za učešće u društveno-političkim procesima. Apstinencija nije tipična samo za mlade demokratije kakva je Srbija, već i za stare demokratije, što dokazuju poslednji predsednički izbori u Francuskoj. Scenario u kome su građani nevoljni da učestvuju samo dodatno jača autoritarnost režima. Razočaranost građana postojećim političkim opcijama je evidentna, a o tome posebno može da posvedoči i veliki uspeh kandidata za predsednika na predhodnim izborima – Ljubiše Preletačevića Belog, koji je donacijama građana i minimalnim prikazivanjem u medijima (gde se nije ni trudio da se prikaže kao „ozbiljan“ kandidata sa političkim programom) ostvario relativno veliki broj glasova i mobilisao mlade da izađu na birališta.

[1] Šedlerov kontinuum prema Dušan Pavlović i Slobodan Antonić, Konsolidacija demokratskih ustanova u Srbiji posle 2000.godine, Beograd, 2007, str.191.

[2] UNS, NUNS, Savet za štampu, BIRODI – redovno izdaju saopštenja o lošoj situaciji u kojoj se mediji nalaze.

[3] Novinari bez granica objavili su godišnji izveštaj gde je Srbija pala 66 mesto po slobodi medija od 180 zemlja. Predhodnih godina je bila bolje pozicionirana. Freedom house je takođe objavio izveštaj u kome Srbija ima manje slobode medija nego predhodnih godina.

[4] Isto

Autorke: Milica Antić & Teodora Zahirović

O autorkama: Teodora je završila Fakultet političkih nauka-politikologiju. Od novembra je angažovana u Građanskim inicijativama na projektima od značaja za razvoj civilnog društva. Milica je za završila prvo osnovne, a onda i master studije na FPN-u. Od decembra je angažovana u Građanskim inicijativama kao asistentkinja za kreiranje podsticajnog okruženja za razvoj civilnog društva.