“S jedne strane nekako i očekuješ da se političari bore da pronađu rupe u šupljim medijskim zakonima i maksimalno zloupotrebe sve za šta misle da neće snositi posledice, ali jedan deo tebe i dalje veruje u profesionalizam i institucije. Sve je zakazalo. Osim fenomenalne mašinerije Aleksandra Velikog i njegovih podanika. Onog dana kada je većina dnevnih novina na naslovnici imala ikonu, pardon reklamu pomenutog, svaki monitoring je nekako izgubio svrhu – potrebno je izmisliti novu mernu jedinicu za tako nešto. Poređenja svih onih sekundi koje pokazuju koliko je ko bio prisutan na TV-u tih dana (ili nije) izblede i ostane ti samo osećaj neverice. To se stvarno desilo?”

Namerna je upotreba upitnika, jer sarkazam je malo teže shvatiti van konteksta i teksta koji sledi.

Posle prošlogodišnjeg debakla na pokrajinskom javnom servisu[1], RTV još jednom donosi sumnjive kadrovske odluke, u vidu novog glavnog i odgovornog urednika. Novinarska udruženja izdaju saopštenja, ali nekako se čini da je to vrhunac njihov dometa.[2] S tim u vezi, treba se podsetiti rezultata IREX-ovog izveštaja[3] u kategoriji sloboda medija u Srbiji za prošlu godinu koji je doneo  poražavajuće rezultate. Od 2001. godine, od kada IREX prati stanje u medijima u Srbiji, nisu zabeležene tako niske ocene. Ocene koje jedva ispunjavaju onu srednjoškolsku oznaku – dovoljan dva.

Pomisliš da je 2017. godina i da je konačno došlo to dugo očekivano i na sva zvona, u dugim televizijskim minutima, silnim naslovnim stranama i nebrojenim oglasima na društvenim mrežama najavljivano “bolje” vreme i premotaš film pa se zapitaš – da li smo slepi i gluvi namerno ili nas je neko ubedio da je to bolje?

Hoće li mediji dobaciti bar do jedinice u ovoj godini, u kojoj smo svedočili apsurdnoj izbornoj kampanji i ekstremnom srozavanju medijskih sloboda u Srbiji? Iako je prošlo nekoliko meseci od tog cirkusa, građanstvo Srbije teško da će zaboraviti umni teror kojem je bilo izloženo, kao i stid i gnušanje prema pojedinim medijima. Najkraća izborna kampanja u istoriji predsedničkih izbora u Srbiji iskorišćena je najbrže, najjače, najbolje. S jedne strane nekako i očekuješ da se političari bore da pronađu rupe u šupljim medijskim zakonima i maksimalno zloupotrebe sve za šta misle da neće snositi posledice, ali jedan deo tebe i dalje veruje u profesionalizam i institucije. Sve je zakazalo. Osim fenomenalne mašinerije Aleksandra Velikog i njegovih podanika. Onog dana kada je većina dnevnih novina na naslovnici imala ikonu, pardon reklamu pomenutog, svaki monitoring je nekako izgubio svrhu – potrebno je izmisliti novu mernu jedinicu za tako nešto. Poređenja svih onih sekundi koje pokazuju koliko je ko bio prisutan na TV-u tih dana (ili nije) izblede i ostane ti samo osećaj neverice.[4] To se stvarno desilo? Na tom primeru lako je pokazati stanje u medijima. Zbog loše ekonomske situacije u celoj državi, nažalost mediji su primorani da rade po kvantitativnom principu ko ponudi više, a što otvara mnogobrojne mogućnosti za pritiske. Ovo je optimistično stanovište u kojem pretpostavljam da je medijima ipak ponuđen izbor. U šta nisam sigurna. Kontam da se pola sveta smejalo. Smejao se i deo Srbije onim vređanjima inteligencije u isceniranim dramama i porodičnim okupljanjima na televizijama sa nacionalnom frekvencijom, ali i pored reagovanja civilnog sektora, dela opozicije i internet zajednice, ostao je gorak ukus i želja da se taj dan što pre zaboravi. Budući da je u Srbiji i dalje dominantan medij televizija, super je što set medijskih zakona iz 2014. godina predviđa postojanje Regulatornog tela za elektronske medije (REM). Nije super što je i ovaj organ zanemario svoju ulogu. Gde su izveštaji o kontroli i regulisanju prakse u elektronskim medijima, opomene i kazne, što spada u obavezne aktivnosti ovog tela? Samo da napomenem da je nacionalna frekvencija javno dobro koje je ograničeno. Dakle, REM u ime građana Srbije dodeljuje frekvencije. Kome? Televiziji Pink gde se vlasnik verbalno obračunava sa svakim ko mu se ne sviđa, a Vučić je koristi kao megafon za svoje poruke? Kao da mu uopšte treba još jedan megafon pored javnog medijskog servisa. Ovaj spisak može u nedogled, a horor zvani Happy televizija bolje i ne spominjati zarad održavanja mentalnog zdravlja.

Kad je prva faza užasnog cirkusa prošla, svi smo se ponadali da ćemo odahnuti i da se učestalost pojavljivanja malog Aleka u svim medijima neće povećati, budući da je i kao premijer, i kao predsednički kandidat oborio sve rekorde. Svi smo se (u sebi) pitali je l ` sad dosta minuta i tekstova o njemu? Snimaka aplauza? Skoro tri i po minuta snimka aplauza Vučiću na Pinku.  Zamislite snimak aplauza dužine tri i po minuta? Znate li koliko košta tri i po minuta na TV-u? Da se ne zamaramo novcem previše (jer veliki je novac u pitanju) – to je ravno dužini jednog priloga u kojem je moguće bar zagrebati po površini nekog problema od javnog značaja, pokrenuti javnu diskusiju, ili pak rasvetliti neke probleme ili ako ništa drugo pustiti kvalitetnu pesmu za onaj deo publike koji i dalje očekuje delić kulturnih sadržaja u medijima. No, onda slede dve pojave, obe podjednako neverovatne. Srbija se probudila i protestuje. Javni medijski servis i većina drugih medija ćuti o tome danima, lupeta se najstrašnije o brojkama, organizatorima, izmišljenim čarkama i slično. Naše pravo da znamo sve ponovo nije zadovoljeno. Deo Srbije ostao je uskraćen za, ako ne analizu (da ne tražimo sad još i analitičko izveštavanje, sram nas bilo pohlepnih i nezahvalnih), onda za (istinitu) informaciju.

Nedostatak informacija izgleda da je čest u našim medijima. I dalje se mučimo da saznamo ko je čega vlasnik, čiji rođak od komšije drži koji medij, a ko zapravo vuče konce i postavlja dnevni red.[5] S jedne strane posmatrano, medijsko preduzeće, izuzimajući javne servise, posluje sa lukrativnim ciljevima te je očekivano da će svoje poslovanje organizovati u tom smeru. Da se izveštava profesionalno i da su potrebe građana za tačnim i potpunim informacijama ispunjene, da je profesionalizam na delu, ne bi nam ni bilo toliko važno ko  je vlasnik, osim u slučaju sprečavanja monopola. Ovako kad pročitaš neku kontroverznu vest, da bi poverovao u nju propustiš je kroz nekoliko filtera – koji medij, koji novinar, ko je vlasnik, a zašto baš sad, šta je sledeće, protiv koga je sada usmerena kampanja? Ko god da se usudi da napiše nešto što ne odgovara vladajućem, dovede u pitanje istinitost imovinskih izveštaja političke garniture, pita ono što se ne sme, odmah je stigmatizovan u gomili smeća od tabloda i počinje karneval samo za one sa jakim živcima. Ona fora strani plaćenik više nije smešna, a neki su, valjda pod uticajem popularne nekvalitetne beletristrike išli i korak dalje pa zalazili u privatni život novinara koji su samo radili svoj posao. Pretnje istraživačkim novinarima su česta pojava, a njihov broj se godišnje uvećavao od dolaska SNS-a na vlast.[6] Poslednji pokušaj zastrašivanja istraživačkih novinara dogodio se početkom jula, kada je novinarki KRIK-a Dragani Pećo obijen i ispreturan stan.[7] Iz stana ništa nije ukradeno, ali sam taj čin upadanja u nečiji dom, ostavlja jasnu poruku i pokušaj je indirektnog zastrašivanja na koji državni organi treba što pre da reaguju. Kad te neko na bilo koji način ugrožava, ili preti tebi i tvojim najbližima, to je dobar razlog da se zapitaš ideš li protiv vetrenjače i vredi li to sve. Sve u svemu, ne mrak, već tama, jer tama više od mraka ima semantički segment trajnosti.

Čini se da je jedan od uzroka medijske tame i autocenzura, a njene posledice su neuporedivo gore od otvorenih političkih i ekonomskih pritisaka. Kako dokazati autocenzuru kada novinar ili medij sebi u startu zabrani postavljanje određenih pitanja? U takvoj situaciji apsurdno je očekivati da će neko podići glas protiv uzroka takvih blokada. Autocenzura je konstanta u (ne)rešivoj jednačini medijskog sistema sa jednom nepoznatom. Svi znamo ko je odgovor, ali moraš i postupak da prikažeš ili ti se rešenje ne prihvata. Digitron nije dozvoljeno koristiti, a zapravo ti ne daju ni olovku ni papir.

[1] http://www.nuns.rs/info/statements/27778/udruzenja-serija-politickih-smena-na-rtv-u.html

[2] http://www.ndnv.org/2017/07/26/ndnv-novo-ponizavanje-javnog-servisa-gradana-i-novinarstva/

[3] https://www.irex.org/sites/default/files/pdf/media-sustainability-index-europe-eurasia-2017-serbia.pdf

[4] http://www.birodi.rs/tematska-praznina-kampanje-za-predsednicke-izbore/#prettyPhoto

[5] http://serbia.mom-rsf.org/rs/vlasnik/companies/

[6] http://www.bazenuns.rs/srpski/napadi-na-novinare

[7] https://www.krik.rs/novinarki-krik-obijen-ispreturan-stan/

Autorka: Aleksandra Aleksić

O autorki: Aleksandra Aleksić je diplomirana novinarka, trenutno na master studijama. Interesovanja: ljudska prava, sloboda govora, mediji, istorija. Optimistično veruje da postoji put kojim srpski mediji treba da idu kako bi vratili integritet profesiji i poverenje građana.